DRUGI SVJETSKI RAT

369. pojačana (hrvatska) pješačka pukovnija - pogibija Antuna Štimca izravnim pogotkom sovjetske protuoklopne puške

Legionari
Foto: Hrvatski povijesni muzej
26.07.2016.
u 18:06

Izbočeni poput klina, s neprijateljskim udarima otvorena oba krila, neprestano su privlačili topničku, minobacačku i puščanu vatru, dok su tijekom noći redovito napadani ručnim granatama koje su sovjetski vojnici bacali na njih iz neposredne blizine.

Staljingrad, kraj prosinca 1942., njemačka Grupa armija Don pod vodstvom Ericha von Mansteina ne uspijeva izvršiti prijeko potreban proboj prema opkoljenoj Paulusovoj 6. armiji. Ovim neuspjehom zapečaćena je ionako očajna situacija njemačke vojske čiju su sudbinu dijelili i hrvatski domobrani 369. pojačane pješačke pukovnije. Krvave ulične borbe, žilav otpor branitelja, nedostatak streljiva i hrane dovode do sve slabije njemačke obrambene sposobnosti te se bojišnica na mnogim dijelovima Staljingrada urušava. Cjelokupno ljudstvo 6. armije sve više obuzimaju posebni osjećaji panike i straha s nadom u nekakvo iznenadno, čudnovato oslobođenje koje nikada neće doći. Ipak i u takvim okolnostima većina jedinica slijedi zapovijedi grčevito pružajući otpor nadirućim sovjetskim snagama. Od samih početaka bitke za Staljingrad u napadu na grad rame uz rame s njemačkim postrojbama, a u sklopu njemačke 100. lake pješačke divizije, sudjelovala je i hrvatska 369. pukovnija. Početkom siječnja 1943. godine, 369. pukovnija bila je već značajno oslabljena i desetkovana velikim gubicima u ljudstvu i tvorivu, no i dalje je pružala žilav i jak otpor. Područje na kojem je borbeno djelovala pukovnija može se smatrati jednim od najtežih tijekom cijele bitke za Staljingrad. Naime, pukovnija je napadala na području brda Mamajev Kurgan, ključnog uzvišenja koje se prostiralo nad Staljingradom te u dijelu grada poznatijem kao područje tvornice Crveni listopad. Kako njemačke snage nikada u potpunosti nisu uspjele ovladati svim objektima tvornice Crveni listopad, to je područje postalo rak-rana njemačkih nastojanja te jedan od dijelova na kojem su se vodile i najžešće borbe (ako se uopće mogu neki dijelovi i izdvojiti). U to vrijeme, početkom siječnja, Hrvatska udarna satnija premješta sa na nove položaje između brda Mamajev Kurgana i tvornice Crveni listopad. Novi položaji nisu donijeli ništa dobroga domobranima. 

Izbočeni poput klina, s neprijateljskim udarima otvorena oba krila, neprestano su privlačili topničku, minobacačku i puščanu vatru, dok su tijekom noći redovito napadani ručnim granatama koje su sovjetski vojnici bacali na njih iz neposredne blizine. Nerijetko je udaljenost između sukobljenih strana iznosila svega 30 m. U takvim okolnostima tijekom noći sa 7. na 8. siječnja 1943. sovjetske snage pokreću nekoliko napada u jačini voda na položaje Hrvatske udarne satnije. Prvi napad počinje u 24 sata, drugi u 5 sati, dok treći i posljednji započinje u 6 sati. U žestokim borbama koje su trajale cijelu noć i jutro, satnija ima petoricu poginulih i sedmoricu ranjenih. Među poginulima je i visokoodlikovani zastavnik Antun Štimac, zapovjednik ukinute 14. protuoklopne satnije. Pogođen izravnim pogotkom u prsa metkom 14,5x114 mm, točnije ispaljenim zrnom metka iz protuoklopne puške, Štimac je trenutno podlegao ranama izdahnuvši u trenu. Pogibija Antuna Štimca jasno ukazuje praktičnost protutenkovskih pušaka koje su Sovjeti vrlo brzo počeli koristi sve više izvan njene osnovne namjene. Veliki balistički potencijal, izvanredna probojnost i u konačnici ubojitost metka 14,5x114 mm ponajviše je dolazio do izražaja upravo u uvjetima teških uličnih borbi. U takvim okolnostima, gdje je neprijatelj obično bio zaklonjen polusrušenim zidovima zgrada i kuća, mogućnosti jakog i probojnog metka bile su cijenjenje, a oružje koje je moglo „isporučiti“ takav projektil itekako poželjno. Usporedo s gubitkom učinkovitosti PT puške u borbi protiv tenkova, počela je rasti i njena učinkovitost, odnosno uporaba u situacijama zbog kojih se i danas rabe „anti-material“, odnosno velikokalibarske puške.

Nažalost okolnosti stradavanja i smrti Antuna Štimca bilježe samo pogodak metkom, odnosno kalibrom puške, no ne i kojom je puškom usmrćen. Dakako, teško je to i očekivati, jer su tada hrvatske (i njemačke) snage bile u obrambenim aktivnostima te neki protunapad i eventualno neutraliziranje strijelca koji je ispalio smrtonosni hitac, a samim time i zarobljavanje puške teško da je bilo moguće. Ipak, za pretpostaviti je da se vjerojatno radi o pušci PTRD-41 konstruktora Dergtarjeva, jer je ona bila proizvedena i rabljena u puno većem opsegu od konkurentske puške PTRS-41 konstruktora Simonova. Koliko je teško utvrditi točan model, govore nam i izvještaji o borbama 100. lako pješačke divizije i 369. pojačane pješačke pukovnije, koje napredujući prema Staljingradu nerijetko spominju zarobljavanje protutenkovskih pušaka, ali ne i modele. Ipak, u prilog pretpostavci kako se radi o PT pušci Degtarjeva govore mnoge fotografije zarobljenih PT pušaka na kojima se u pravilu nalaze baš upravo primjerci zarobljenih PTRD-41 pušaka. 

Napomena: izvor o pogibiji Antuna Štimca knjiga “Hrvatska legija” autora Amira Obhođaša

Komentara 6

Avatar Zvjerko10
Zvjerko10
10:19 28.07.2016.

Evo čujem da je gotovo sigurno da će hrvatska satnija biti raspoređena negdje u Litvi u sklopu NATO kontigenta. Znači povijest se ponavlja, Hrvati na ruskim granicama. Nadam se samo da ovoga puta neće ishod biti isti. Mada, poznajući od čega je sazdan NATO, mogli bismo opet popušiti. Ameri već sada traže da na ruskim granicama budu sami i izdvojeni, a ne sa drugim nacijama. Zašto? Pa lakše i jednostavnije je u slučaju sr..a poslati avione da izvuku svoje ljude, a ostali neka se snalaze kako znaju). Političari nisu ništa naučili iz povijesti, ali zašto i bi, pa njihova djeca se školuju na zapadu i predodređeni su da našu djecu šalju u Afganistan, Siriju, Irak i Rusiju.

SI
sigmundfreud
08:45 28.07.2016.

Da nije bilo partizana Crvena armija bi u svom napredovanju prošla područjem cijele bivše države. Možemo samo zamisliti što bi se dogodilo Hrvatima zato što su se hrvatske postrojbe posebno istaknule fanatizmom i okrutnošću. Povijest Hrvata imali bi sasvim drugačijii i tragičniji tije tijek. Nikada ne bi bilo samostalne Hrvatske.

PA
padobranac
21:34 26.07.2016.

A što je radio kod Staljingrada?

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije