Naslovnica

Alfe - Rusi i njihove podmorske 'Zlatne ribice'

7 legendarnih podmornica "Alfa" bile su za američku mornaricu neuhvatljive, trupa od titana, zaranjale su do 1300 m dubine, nuklearni reaktor nije se mogao rastaliti, jurile su pod vodom brzinom od 41-og čvora, a niti jedan torpedo ili sonar nije ih mogao stići niti točno detektirati.
01. veljače 2018. u 18:17 2 komentara 7998 prikaza
Foto: wikipedia

U doba nuklearnog horora dok se na svjetske oceane gledalo kao na strateške posjede koji su služili za skrivanje i upotrebu smrtonosnih podmornica, u tišini su američka i sovjetska mornarica vodila napetu igru mačke i miša. Bila je to igra svojevrsnog podmorskog šaha u kojemu su kraljice bile nuklearne podmornice. 

F-14 TOMCAT Na iranski način Legenda Top Guna nije nestala: Perzijske mačke još uvijek lete

Ti čelični monstrumi načelno su se dijelili na dvije klase po tipu zadaća koje su obavljali.

Prve su bile nuklearne balističke podmornice čija je zadaća bila ostati skrivena te u slučaju potrebe lansirati svoje rakete na kopnene ciljeve. Druga je pak klasa bila zadužena za pronalazak i lov prve klase podmornica. Hladnoratovsko je to bilo nadmetanje s najvećim potencijalom naglog usijanja, a ako je suditi po pričama samih podmorničara, dostupnim izvješćima CIA-e i KGB-a, ali i novinama toga doba, hrabrim ljudima u podmornicama obaju strana uvijek je bilo toliko vruće da su se kupali u znoju. Možda je najstresniji primjer te igre mačke i miša upravo jedan od gotovo nepoznatih događaja Hladnog rata.

Naime, 1969. godine američka je nuklearna podmornica pratila u stopu sovjetsku punih 47 dana, a bez da je bila opažena i na udaljenosti od jedva nekoliko stotina metara!

U godinama nakon Drugog svjetskog rata, SAD i SSSR vrlo su brzo ušli u utrku naoružanja kao i u svemirsku utrku. Zapravo je to bila utrka razvoja tehnologija te njihovog stavljanja u korist nadmoći i prestiža nad svojim protivnikom. Međusobna utrka u podmorničarstvu naročito se temeljila na zarobljenim njemačkim podmornicama klase XXI nazvanih i „Električni brod“. Prva je to podmornica u suvremenom smislu riječi, prva koja je optimizirana za djelovanje u podmorju za razliku od svojih prethodnika koji su samo služili kao „potapala“ u slučaju zasjeda ili nužde. Sovjeti su temeljili čak tri svoje dizelske klase podmornica na ovom dizajnu. Bile su to, po NATO klasifikaciji, klase Zulu, Whiskey i Romeo. Ne čudi to, s obzirom na to da su Sovjeti zarobili čak četiri operativna primjerka XXI na kraju rata kao i nekoliko proizvodnih pogona u poprilično očuvanom stanju. Ipak Amerikanci su već zarana u prednosti nad Sovjetima. Njihovo iskustvo u lovu na njemačke, a naročito japanske podmornice u Atlantiku i Pacifiku bilo je bez premca dok je zarobljavanje brojnih njemačkih znanstvenika (Operacija Spajalica) na kraju rata garantiralo podjednako pouzdanost i inovaciju novih ratnih strojeva. A na inovacije i tehnološke revolucije nije trebalo dugo čekati. Nakon potvrde o postojanju sovjetske nuklearne bombe, Amerikancima se poprilično žurilo staviti u more što više podmornica kao i staviti balističke projektile na podmornice, nešto što su i Sovjeti užurbano pokušavali. Vrlo je živa bila američka uspomena na Pearl Harbour i vlastitu uspavanost u taštinu kao i odlučnost da im se takvo što nikad više ne ponovi. Već 1953. godine američka Mornarica radi prvu revoluciju u podmorničarstvu – bila je to USS Albacore, prva podmornica s tzv. „kapljičastim“ trupom koji je bio dizajniran za maksimalnu hidrodinamičnost i učinkovitost pod morem. Revolucija je to u dizajnu ogromnih proporcija, slično kao što su i automobili 50-ih godina od kockastih kutija u 60-tima postajali pravi aerodinamični primjerci učinkovitosti i ljepote dizajna.

Druga je pak revolucija u podmorničarstvu bila još i bitnija. Bio je to američki USS Nautilus – prva podmornica na nuklearni pogon. U odnosu na dizelsko-električni pogon gdje je podmornica uvjetovana količinom goriva koje nosi, a još i više kapacitetom baterija te cirkulacijom zraka, nuklearni je pogon omogućavao neprestano djelovanje u podmorju bez potrebe za izranjanjem. Jedini limit sada je bila količina hrane kao i psiha samih mornara.

Još je jedno tehničko postignuće bilo zaslužno za američku prevlast. Bio je to SOSUS, sistem nadziranja mora i oceana putem mreže mikrofona. Prvi put se dokazao već za Kubanske krize, a nastavio je nadzirati i otkrivati sovjetske podmornice sve do 90-ih godina. Ipak, Sovjeti su ovdje imali asa u rukavu u vidu svog špijuna, Amerikanca, Johna Walkera koji je radio na SOSUS sistemu i prenosio sve informacije Sovjetima. Kada već nisu bili tehnološki napredniji Sovjeti su se poslužili domišljatošću i novcem.

Jedna stara ruska poslovica kaže: „Napraviti stvari da budu dobre u svojoj namjeni je mudro, napraviti ih bolje no što je potrebno je gubitak resursa i energije.“ Upravo je na tragu ove poslovice bila sadržana i sovjetska filozofija u gradnji podmornica. Gradili su provjerene, nenapredne dizajne dok su se s integracijom nuklearnog pogona namučili da bi ga kasnije usavršili i minimalno mijenjali. Ipak, u svijetlu postojanja SOSUS sustava, Sovjeti su odlučili zaigrati drugačije. Znajući da ne mogu utišati svoje podmornice (tek nabavkom tehnologija kompjuterizirane proizvodnje podmorničarskih vijaka početkom 80-ih godina, za što je zaslužna japanska Toshiba i norveški Kongsberg, SSSR će dostići i prestići SAD u proizvodnji podmornica), Sovjeti su išli „na mišiće“.

Tako je rođen Projekt 705 Lira poznatija pod NATO nazivom – Alfa. Ta nova klasa sovjetskih podmornica trebala je ispuniti tri uvjeta ili želje sovjetske mornarice. Trebala je biti mala, brza i visoko automatizirana. Za zadovoljavanje tih uvjeta valjalo je biti naročito inovativan u razvoju i primjeni tehnologija kako bi se poticao ciklus inovacija i napretka koji bi ponovo pokrenuo sovjetsku ekonomiju.

Rezultat je bila možda najinovativnija podmornica ikada. Alfa je bila zamišljena i predložena još davne 1957. godine od strane Malakhit dizajnerskog biroa i njegovog vođe Rusanova, a sve uz budno oko i podršku glavnog zapovjednika sovjetske mornarice, admirala Gorshkova. Ipak sama proizvodnja nije započela prije 1964. godine dok je prvi primjerak porinut tek 1969. godine, a zadnji, sedmi, 1981.

Izgradnja te prve podmornice pokazala se izuzetno teškom i sporom uz brojne zastoje i redizajniranje što je bilo i razumljivo s obzirom na zahtjeve – mala, brza, visoko automatizirana.

Takvi zahtjevi tražili su unikatna rješenja. Prvo rješenje bio je trup građen isključivo od titana koji je podmornici omogućavao da bude lagana budući da je titan 33% lakši od čelika. Nadalje, titan nije metal koji ima magnetska svojstva poput čelika te je Alfu bilo teško otkriti s detektorom magnetskih anomalija.

Ipak, titan je metal koji je rijedak, teško se obrađuje, a još teže zavaruje. Sovjeti su uspjeli usavršiti tehnologiju i proizvodni proces dok su u samom brodogradilištu podizali hermetički zatvorene hale gdje se titan mogao variti uz upumpavanje plemenitog plina argona koji je bio potreban za zavarivanje.

Korištenje titana umjesto čelika Alfi je dao sposobnost zarona na enormne dubine; zabilježen je zaron na čak 1300 metara dok su američki pandani, podmornice klase Los Angeles, koja se koristi i danas mogli zaroniti tek na 300-400 metara. Također ju je učinio laganom tek 3.200 tona teškom podmornicom dok je američka Los Angeles klasa težila dvostruko više.

Drugo unikatno rješenje bio je pogon. Korišten je nuklearni brzi reaktor čije hladilo nije bila voda već tekući metal u kombinaciji olova i bizmuta. Prednost takvog reaktora je puno veća i brža iskoristivost kao i kompaktnost samog sklopa što je bilo bitno s obzirom na to da je Alfa morala biti mala. Mana ovog reaktora bila je izražena u potrebi da je stalno u pogonu ili pak da hladilo reaktora dobiva energiju s vanjskog izvora budući da je temperatura hladila stalno morala biti viša od 125 Celzijevih stupnjeva.

Mitsubishi F-2 Tiha voda brege dere Imperij uzvraća udarac – kako je Japan stvorio vojsku koju zapravo nema?

Ukoliko bi se temperatura spustila ispod, dolazilo je do stvrdnjavanja metala i reaktor bi bio neupotrebljiv – stvrdnut u masu nuklearnog goriva, olova i bizmuta. Takve je i bila sudbina čak četiriju Alfa – reaktori su im se uslijed neodržavanja i nepouzdanog vanjskog izvora energije stvrdnula dok su bile privezane u luci. Međutim, to je pak značilo da se, uslijed kvara ili kakve havarije na moru, reaktor jednostavno „zapečatio“ tako da nije bilo moguće da dođe do taljenja reaktora i nuklearne katastrofe. Alfa je bila prva i zadnja EKO podmornica! Također je imala i dva snažna elektro motora koji su korišteni pri tihom,
nečujnom šuljanju meti. Takav pogon i dimenzije dali su Alfi brzinu od čak 42 čvora (77 Km/h) pod morem kao i izvanredne manevarske sposobnosti koje njezini američki protivnici jednostavno nisu mogli pratiti, Los Angeles je mogao postići tek 33 čvora.

Treće unikatno rješenje bio je visok stupanj automatizacije. Alfa je imala samo jedan (od šest) odjeljak namijenjen boravku posade kao i glavnu kontrolnu sobu iz koje se nadzirao rad čitave podmornice. To je značilo vrlo malu posadu od tek 31 člana posade koju su činili isključivo časnici izuzev kuhara. Nadalje, Alfa je bila toliko automatizirana da je teoretski bilo dovoljno tek 8 članova posade da upravlja njome.

Svaka usporedba s američkom Los Angeles klasom koja je brojala 129 članova posade bila bi nepoštena. Takva elitna posada imala je i vrlo velike mogućnosti preživljavanja uslijed bilo kakve havarije – imala je na raspolaganju posebnu kapsulu za spašavanje koja bi bila lansirana s potonule podmornice na površinu.

Ove specijalne podmornice korištene su kao presretači NATO i američkih konvoja, flota, drugih podmornica ,a naročito nosača zrakoplova koje su Sovjeti smatrali za najveću konvencionalnu prijetnju.

Po primanju naredbi, posada i podmornica mogla je biti na moru već za sat vremena dok joj je brzina omogućavala presretanje bilo kojeg cilja. Iako je pri maksimalnim brzinama Alfa bila iznimno glasna i nimalo suptilna (SOSUS s Kariba ju čuo u Barentsovom moru), njezina mogućnost zarona na preko kilometar dubine davala joj je sposobnost skrivanja ispod pojasa termokline (granica u gustoći i temperaturi dvaju slojeva vodenog tijela). Naime, da se Alfa ispod termokline otkrije, sonar bi valjao i sam biti ispod termokline. Kad tome pridodamo još i tihe elektromotore, nemagnetski i laki titanski trup kao i male dimenzije, najmanja je to nuklearna podmornica ikada, pa je jasno zašto Amerikancima nije bilo lako suočavati se s opasnim Alfama. Iako su samu gradnju Alfi špijunirali još od početka 60-ih godina, američki je pomorski establišment sve do 1978. odbijao vjerovati da su Sovjeti bili na toliko visokoj tehnološkoj stepenici, a kamoli da su u stanju potpuno promijeniti svoju podmorničarsku filozofiju. Učinili su veliku grešku koju ni sam Sun Tzu ne bi oprostio – ne podcjenjuj neprijatelja. Ipak su, poslije Amerikanci razvili novi, brži torpedo Mark 48 koji se koristi i danas, a koji je napokon mogao dostići i uništiti Alfu.

Podmornice klase Alfa sijale su strah i mučile SAD i NATO duže od deset godina. Dolaskom kasnijih 80-ih, Alfa je sve više postajala lanjski snijeg. Bilo ih je proizvedeno malo, gradnja je dugo trajala kao i obuka posade; dostupnost i pouzdanost bila je klimava, a sve to je SSSR koštalo ogromnu sumu novaca.

Nije bez razloga ova posebna i temperamentna podmornica dobila nadimak „Zlatna riba“. Kao takva, usko specijalizirana, teška za održavanje i izuzetno skupa, Alfa je bila prva žrtva raspada SSSR-a. Zadnja Alfa napustila je službu 1996. godine.

Ipak njezina legenda živi i danas, u sjećanjima naročito američkih i ruskih podmorničara dok inovacije, tehnologija i pamet, primijenjeni u njezinoj gradnji, danas čine jedan od stupova izvrsnosti podmornica

Ruske ratne mornarice. To vrijedi naročito za podmornice klase Sierra, Akula pa čak i modernoga Yassen-a koje će pak još dugo harati svjetskim oceanima u potrazi za svojim američkim pandanima u opasnoj igri mačke i miša koja je, u biti sačuvala svijet od nuklearnog rata kroz više od pola stoljeća, jer je strah od ratne uporabe ovog "konačnog oružja" bio prevelik. Pogotovo ako nisi mogao sa sigurnošću locirati podmornice koje su, pak ratnom uporabom jamčile međusobno uništenje.

1942. Posljednji juriš konjice FELJTON 1. DIO Sovjetska agresija i okupacija Poljske 1939.-1941. POMORSKE BITKE Agonija konvoja PQ-17 1942. godine
  • Stajničar:

    Ovo je pre-zanimljiva tema da bi se obradila na ovakav način, senzacionalistički i bez stvarnog poznavanja problematike. O Alfama se piše kao o čudu neviđenom, a u biti radilo se o promašenom konceptu u koji su uložene milijarde dolara dok ... prikaži još! Rusi nisu imali što za jesti. Get the books, forget the net....

  • Nepokolebljiv:

    Podmornica je testirana i potom dozvoljena na zaronjavanje najproje 300 a potom 400 metara. To su sigurne dozvoljene dubine. Jednom je tvrdeno da je nerazumni kauboj od kapetana zaronio do 800 metara ta je podmornica poslije te avanture izuzeta iz ... prikaži još!z sluzbe! Dubina of 1300 metara koju navodi neupuceni autor clanka je proracunata dubina na kojoj vodeni pritisak zdrobi podmornicu kao kada prevezeta auto preko banana!