Naslovnica

Alojzije Stepinac u Prvome svjetskom ratu

Izdaja planova napada označila je početak kraja Austro-Ugarske kao države. Talijanski protunapad započeo je 2. srpnja 1918. i tom je prilikom velik broj vojnika, koje je Stepinac predvodio, izgubilo živote, a samo su sedmorica ostala živa. Nakon talijanskog protunapada, austrougarska vojska započela je još jedan napad koji je neslavno propao. Tada je Stepinac s nekolicinom svojih vojnika prilikom jednog napada upao u talijansku zamku te pao u zarobljeništvo.
19. ožujka 2014. u 20:17 7 komentara 8260 prikaza
Alojzije Stepinac
Foto: Aleksa Benigar, „Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, 1970., str. 125.

Alojzije Viktor Stepinac rodio se 8. svibnja 1898. godine u selu Brezarić nedaleko od Krašića, u dobro stojećoj seljačkoj obitelji Josipa Stepinca. Stepinčevi su do 1878. živjeli u ovećoj obiteljskoj zadruzi. Nakon podjele zadruge Stepinac je stekao značajno imanje u Krašiću te kuću u Karlovcu. Alojzije je osnovnu školu završio u Krašiću gdje se obitelj preselila 1907. godine. Godine 1909. Stepinac dolazi na školovanje u Zagreb. Prilikom njegovog školovanja u austrougarskoj vojsci nastala je potreba za novim časnicima, pa je donijeta posebna odluka da i učenici srednjih škola mogu otići u rat, odnosno završiti srednju školu pa skraćenom programu, što je i Stepinac učinio. Završetkom ispita zrelosti u Zagrebu Stepinac odlazi najprije kući u Krašić po osobne stvari te isti dan u Karlovac kako bi se prijavio u 96. pukovniju. Dana 29. lipnja 1916. u pukovniji je zadužio vojničku odoru i pušku. Kako je tek pristupio u vojsku, morao je proći skraćeni časnički tečaj zbog ratnih okolnosti, pa je bio poslan u Rijeku gdje je bio sve do 20. veljače 1917. Godine, kada je po zapovijedi bio poslan na talijansko ratište.

Na svom ratnom putu Stepinac je najprije sudjelovao u bitkama oko Gorice, a zatim i kod prodora talijanske bojišnice na Soči. Sa svojim vojnicima prešao je Tagliamento sve do Piave. Tu je sudjelovao u bitkama na srednjem i donjem dijelu bojišta. Na bojišnici je održavao vezu s pozadinom ponajprije preko novina koje je dobivao. Alojzije je iz dana u dan imao oko sebe ranjene i mrtve, slušao je zujanje metaka, šrapnela i granata. Naučio se da po zujanju granate pogodi točno gdje će pasti. Jednom prilikom, kad je sjedio s dvojicom vojnika kod potoka, talijanska je artiljerija strašno pucala. Najednom zazuja granata. Granata je pala u blizini Alojzija, ali na sreću nije eksplodirala. Zabila se u zemlju i ranila vojnika, koji je bio uz njega, u petu. Da je eksplodirala, svu bi trojicu raznijela na komade. Iako se rat vodio velikom žestinom između vojnika, na zaraćenim stranama nije bilo osobnog neprijateljstva. Primjer tome je događaj s početka 1918., kada su talijanski i austrougarski vojnici između rovova koji su se nalazili vrlo blizu razmjenjivali cigarete za naranče, sve dok ovaj događaj nije vidio jedan talijanski časnik. Dana 15. lipnja 1918. godine započela je velika bitka na rijeci Piavi. Austrougarska vojska zaokružila je talijansku u obliku potkove. Stepinac se sa svojim vojnicima nalazio sasvim naprijed na lijevom krilu. No nakon početnih sati uspjeha, plan napada propao je jer su dvojica vojnika prebjegla Talijanima te su izdali plan napada, pa se talijanska vojska počela povlačiti. Nakon što je dio vojnika prešao rijeku, most kojim su prolazili pogodila je talijanska granata, pa je ostatak vojske ostao na drugoj strani rijeke. Drugog dana austrougarsku vojsku napala je jaka talijanska artiljerija, što je imalo za posljedicu oko 30.000 mrtvih vojnika, mahom mađarske nacionalnosti.

Izdaja planova napada označila je početak kraja Austro-Ugarske kao države. Talijanski protunapad započeo je 2. srpnja 1918. i tom je prilikom velik broj vojnika, koje je Stepinac predvodio, izgubilo živote, a samo su sedmorica ostala živa. Nakon talijanskog protunapada, austrougarska vojska započela je još jedan napad koji je neslavno propao. Tada je Stepinac s nekolicinom svojih vojnika prilikom jednog napada upao u talijansku zamku te pao u zarobljeništvo.

Nakon zarobljavanja Stepinac je najprije poslan u mjesto Mestre kod Venecije, zatim u Feraru te naposljetku u mjesto Nocera u regiji Umbrija. Obitelj u Krašiću u to vrijeme dobila je telegram iz Italije, u kojemu ih se obavještava da je poginuo. Tih dana u Krašiću je vladala velika tuga za Stepincem, no ubrzo je iz zarobljeništva poslao brzojav preko Francuske u Krašić koji je glasio: „ Gesund gefagen; Zdrav zarobljen“. U zarobljeništvu se Stepinac bavio poljoprivredom, sadio je masline, ali i učio talijanski jezik. 

Nakon što je još krajem 1915. srpska vojska doživjela poraz na bojištu, dio političara unutar Jugoslavenskog odbora razradio je ideju o osnivanju legije od zarobljenika mahom Hrvata, koji bi se borili za oslobođenje od austrougarske vlasti. Nakon početnog neslaganja između Srba i Hrvata u odboru, legija je sastavljena. Toj legiji 1918. pristupio je i Stepinac. Zaslugom jugoslavenskog odbora, tek je 6. prosinca pušten iz zarobljeništva i prebačen o Solun. Prilikom prijelaza u jugoslavensku vojsku priznat mu je čin potporučnika te je prebačen iz Soluna nakon vrlo kratkog vremena u Gnjilane, odnosno Prištinu, na Kosovu. U proljeće 1919. bio je demobiliziran, a 1920. promaknut u čin rezervnog poručnika.

  • dmt:

    Zaboravili spomenuti da je Stepinac bio odlikovan od strane kralja, za njegovu dragovoljnu sluzbu u jugoslovenskoj vojsci na solunskom frontu, i to s Ordenom Karadjordjeve zvijezde

  • Stipeprof:

    Ukratko, jedan od onih koji su se borili za Jugoslaviju.

  • Otporaš:

    by:Otporaš KALEMLJENJE HRVATA IZ JUGOSLAVENSTVA U HRVATSTVO Milan . prije 14 dana. Jedne zgode, davno je to bilo, u doba hrvatske političke emigracije, za razliku današnje imigrantske imigracije, pozvao me jedan poznanik u svatove. Rekao sam "pozvanik", jer nismo bili ... prikaži još!r nismo bili politički, u ona doba, blitski. On je bio - ne pro/jugoslavenski nego - jugoslavenski orijentiran a ja ortodoksno hrvatski, dva različita pola. U svatovima je bilo jako lijepo, puno naroda, puna punceta dvorana, ali sa malo Hrvata. To je tako bilo u ona (ne)blažena vremena. Do mene je sjedio jedan dobar poznanik i reče mi: kako se ti nađe ovdje? Vidiš ovo šareno društvo. Meni su rekli da se danas ovdje ne može govoriti o politiki. Rekoh mu: tko ti je to rekao. Upro mi je na njega prstom. Poznat mi je. Viđao sam ga pred našom hrvatskom Crkvom, kadkada, sezonski. Nikada nije nikakovih hrvatskih novina, knjiga i sl. htio kupiti. Po običaju izgovor bi bio da je "jučer" kupio. Odmah mi je sinula ideja i rekao dotičnome: Ako počmu pjevati partizanske pjesme i veličati Tita, hoš' mi napraviti jednu uslugu, našto je dotični pristao bez oklijevanja. Ja sam mu rekao da on kaže, jer se je njemu reklo da nema danas politike ovdje. Tako je i bilo. Kada se je veselo društvo i svatovski gosti dobro pogostili, najeli, dobro se nakitili raznim pićima, za čudo, počele su se pjevati partizanske pjesme, njihove sedam ofanziva, veličanje Tita i slčno. Tada sam laktom gurnuo mojeg poznanika da je sada njegovo vrijeme da ih opemene da se danas ništa ne smije o politiki govoriti niti političke pjesme pjevati. On je uzeo tanjur i kašikom počeo po njemu lupati, digao galamu do te mjere da su svi gosti uprli oči i poglede u dotičnoga, misleći da će ovaj nešto reći o mladencima, pa je na osnovu toga vladala grobna tišina. Dotični je rekao da su mu pri dolazku u svatove rekli da se ovdje u svatovima danas ne smije pričati o politiki, što je u stvari bilo da se ne smije pričati o hrvatstvu. Vi pjevate Titine i partizanske pjesme, što je isto kao pričanje i veličanje jugoslavenstva, a svako jugoslavenstvo je čista politika. Najprije mukac, tišina, da bi iza toga nastala graja, vika, polemika i sl. Priđe jedan k nama i sav uzrujan poče nam kruničati svoje jade: da mu je njegov nano bija u partizanima i nosija pravu pravcetu srpsku šajkaču sa petokrakom na glavi. On se je sa četnicima i sa partizanima skupa borija protiv okupatora. Pitam ga: pa tko su bili ti okupatori, našto on ko' iz rukava da su to bili Ustaše. Tada sam mu sve lijepo pojasnio, a čovjek je od Sinja, jer se je uvijek kleo "Sinjske mi Gospe" da su Ustaše Hrvati kao što je i njegov nano bio i ostao Hrvat, samo u službi srpekog četništva i jugoslavenskog partizanstva. Vjerovali ili ne, čovjek je razumio razliku, a pošto je bio jedan od svojete od mladoženja, stavr se je zadovoljavajući izgladila do te mjere da se je odmah počelo pjevati hrvatske pjesme: Marijane, Marijane što barjak ne viješ... i druge hrvatske pjesme. Ovaj gore opis me je natjerao da ovo ovdje priložim za današnje hrvatske naraštaje da znaju kako se je prije manipuliralo s nama Hrvtima. Imali smo priliku i danas čuti premjera Milanovića u Australiji kako govori da on nije kriv za sudbinu milijune Hrvata koje je Titin, jugoslavenski režim razselio po cijelom svijetu. Mene osobno veseli da on, Milanović, tako danas govori, da se kiti sa hrvatskom zastavom, da predstavlja onu istu Hrvatsku od osam (8) slova koju je predstavljao i Poglavnik dr. Ante Pavelić, s razlikom tom, da mi državotvorni Hrvati nismo nikada se kitili niti nosili jugoslavensku zastavu, dok premjer Milanović, Vesna Pusić, predsjednik RH Ivo Josipović, šarlatan Mesić i sva ta jugoslavenska antifašistička garnitura se kite i nose NAŠU DRŽAVOTVORNU HRVATSKU ZASTAVU. Eto zato su se USTAŠE BORILE. Otporaš.