Alojzije Viktor Stepinac rodio se 8. svibnja 1898. godine u selu Brezarić nedaleko od Krašića, u dobro stojećoj seljačkoj obitelji Josipa Stepinca. Stepinčevi su do 1878. živjeli u ovećoj obiteljskoj zadruzi. Nakon podjele zadruge Stepinac je stekao značajno imanje u Krašiću te kuću u Karlovcu. Alojzije je osnovnu školu završio u Krašiću gdje se obitelj preselila 1907. godine. Godine 1909. Stepinac dolazi na školovanje u Zagreb. Prilikom njegovog školovanja u austrougarskoj vojsci nastala je potreba za novim časnicima, pa je donijeta posebna odluka da i učenici srednjih škola mogu otići u rat, odnosno završiti srednju školu pa skraćenom programu, što je i Stepinac učinio. Završetkom ispita zrelosti u Zagrebu Stepinac odlazi najprije kući u Krašić po osobne stvari te isti dan u Karlovac kako bi se prijavio u 96. pukovniju. Dana 29. lipnja 1916. u pukovniji je zadužio vojničku odoru i pušku. Kako je tek pristupio u vojsku, morao je proći skraćeni časnički tečaj zbog ratnih okolnosti, pa je bio poslan u Rijeku gdje je bio sve do 20. veljače 1917. Godine, kada je po zapovijedi bio poslan na talijansko ratište.

Na svom ratnom putu Stepinac je najprije sudjelovao u bitkama oko Gorice, a zatim i kod prodora talijanske bojišnice na Soči. Sa svojim vojnicima prešao je Tagliamento sve do Piave. Tu je sudjelovao u bitkama na srednjem i donjem dijelu bojišta. Na bojišnici je održavao vezu s pozadinom ponajprije preko novina koje je dobivao. Alojzije je iz dana u dan imao oko sebe ranjene i mrtve, slušao je zujanje metaka, šrapnela i granata. Naučio se da po zujanju granate pogodi točno gdje će pasti. Jednom prilikom, kad je sjedio s dvojicom vojnika kod potoka, talijanska je artiljerija strašno pucala. Najednom zazuja granata. Granata je pala u blizini Alojzija, ali na sreću nije eksplodirala. Zabila se u zemlju i ranila vojnika, koji je bio uz njega, u petu. Da je eksplodirala, svu bi trojicu raznijela na komade. Iako se rat vodio velikom žestinom između vojnika, na zaraćenim stranama nije bilo osobnog neprijateljstva. Primjer tome je događaj s početka 1918., kada su talijanski i austrougarski vojnici između rovova koji su se nalazili vrlo blizu razmjenjivali cigarete za naranče, sve dok ovaj događaj nije vidio jedan talijanski časnik. Dana 15. lipnja 1918. godine započela je velika bitka na rijeci Piavi. Austrougarska vojska zaokružila je talijansku u obliku potkove. Stepinac se sa svojim vojnicima nalazio sasvim naprijed na lijevom krilu. No nakon početnih sati uspjeha, plan napada propao je jer su dvojica vojnika prebjegla Talijanima te su izdali plan napada, pa se talijanska vojska počela povlačiti. Nakon što je dio vojnika prešao rijeku, most kojim su prolazili pogodila je talijanska granata, pa je ostatak vojske ostao na drugoj strani rijeke. Drugog dana austrougarsku vojsku napala je jaka talijanska artiljerija, što je imalo za posljedicu oko 30.000 mrtvih vojnika, mahom mađarske nacionalnosti.

Izdaja planova napada označila je početak kraja Austro-Ugarske kao države. Talijanski protunapad započeo je 2. srpnja 1918. i tom je prilikom velik broj vojnika, koje je Stepinac predvodio, izgubilo živote, a samo su sedmorica ostala živa. Nakon talijanskog protunapada, austrougarska vojska započela je još jedan napad koji je neslavno propao. Tada je Stepinac s nekolicinom svojih vojnika prilikom jednog napada upao u talijansku zamku te pao u zarobljeništvo.

Nakon zarobljavanja Stepinac je najprije poslan u mjesto Mestre kod Venecije, zatim u Feraru te naposljetku u mjesto Nocera u regiji Umbrija. Obitelj u Krašiću u to vrijeme dobila je telegram iz Italije, u kojemu ih se obavještava da je poginuo. Tih dana u Krašiću je vladala velika tuga za Stepincem, no ubrzo je iz zarobljeništva poslao brzojav preko Francuske u Krašić koji je glasio: „ Gesund gefagen; Zdrav zarobljen“. U zarobljeništvu se Stepinac bavio poljoprivredom, sadio je masline, ali i učio talijanski jezik. 

Nakon što je još krajem 1915. srpska vojska doživjela poraz na bojištu, dio političara unutar Jugoslavenskog odbora razradio je ideju o osnivanju legije od zarobljenika mahom Hrvata, koji bi se borili za oslobođenje od austrougarske vlasti. Nakon početnog neslaganja između Srba i Hrvata u odboru, legija je sastavljena. Toj legiji 1918. pristupio je i Stepinac. Zaslugom jugoslavenskog odbora, tek je 6. prosinca pušten iz zarobljeništva i prebačen o Solun. Prilikom prijelaza u jugoslavensku vojsku priznat mu je čin potporučnika te je prebačen iz Soluna nakon vrlo kratkog vremena u Gnjilane, odnosno Prištinu, na Kosovu. U proljeće 1919. bio je demobiliziran, a 1920. promaknut u čin rezervnog poručnika.

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’