Dana 6. travnja 1917. Sjedinjene Američke Države su („Napokon!“, rekao je Patton) objavile rat Njemačkoj, i to nakon njezine odluke da svojim podmornicama počne napadati baš sve brodove koji plove Atlantikom, bez obzira na to pripadaju li državama s kojima su u ratu ili onima koje su još uvijek neutralne (kao što je bio slučaj s Amerikom). Usto je otkriveno kako Njemačka nagovara Meksiko da otvori sukob sa SAD-om: sve ovo presudilo je da se SAD napokon prestane držati po strani, odnosno da se umiješa u veliki sukob i tako rat uistinu učini svjetskim. Vojne snage namijenjene za slanje u Europu nazvane su Američke ekspedicijske snage (AEF), a vrlo brzo naći će se u Francuskoj, ali svejedno ne tako brzo budući je general Pershing, u međuvremenu imenovan za zapovjednika AEF-a, inzistirao da američki „Doughboysi“ prođu kroz intenzivnu obuku prije nego što ih se pošalje pred puške iskusnih Nijemaca.

U skladu s takvom politikom „nežurenja“, Pershing je tek u svibnju otputovao u Britaniju gdje je predstavljen kralju Georgeu V., premijeru Lloydu Georgeu i Winstonu Churchillu koji se upravo spremao za povratak u Vladu. Na svim tim sastancima i visokim primanjima Pershinga je pratio njegov pomoćnik, sada već satnik George Patton. Nema sumnje kako je upoznavanje s ovako značajnim osobama (pa makar se i radilo o Britancima, o kojima je Patton i dalje imao loše mišljenje) godilo Pattonu, ali to svejedno nije bilo ono čemu se nadao. On je želio akciju, ratna uzbuđenja i miris baruta, a to naravno nije mogao upoznati ako i dalje bude obnašao dosadne dužnosti jednoga administrativca. U dnevniku je zapisao: „Uvijek sam govorio o krvi i ubojstvima, zalagao se za blisku borbu. Nikada si ne bih mogao pogledati u lice ako ostanem stožerni časnik i uživam u relativnoj sigurnosti.“ Međutim, dokopati se ratišta pokazalo se većim izazovom nego li je to uzbuđeni satnik mogao pretpostaviti: general Pershing je i dalje tvrdoglavo odbijao dopustiti svojim vojnicima odlazak u borbu, čak i kada je minulo ljeto i približila se sredina jeseni. Frustrirani Patton sa zavišću je slušao tuđe ratne priče, ali njemu samom kao da nije bilo suđeno da iz prve ruke sazna što je to rat. No jedna od takvih tuđih priča osobito je zagolicala njegovu maštu: bila je to priča o novome i čudesnom oružju, koje je relativno nedavno predstavljeno, a već je obećavalo da zauvijek promijeni način na koji će se voditi ratovi budućnosti. Bio je to tenk, britanska izmišljotina koja se dvije godine ranije prvi put pojavila na ratištima Europe.

Foto: United States National Archives

„Mali Willie“, britanski 30-tonski tenk iz 1915., imao je relativno skromne manevarske sposobnosti (maksimalna mu je brzina bila tek 6 km/h) i k tome je bio kronično sklon kvarenju, pa ipak se itekako dojmilo promatrača i kasnije Pattona. Potencijale tenkova nije se moglo ignorirati, pa je i američki vojni vrh donio odluku o formiranju tenkovske jedinice unutar Američkih ekspedicijskih snaga: čim je to dočuo Patton, smjesta je podnio molbu da mu bude dodijeljeno zapovijedanje nad novom postrojbom, navodeći u molbi kako je „jedini američki časnik koji je ikada izvršio napad u motornom vozilu“ (lukavo time aludirajući na revolveraški obračun u Meksiku, u koji je krenuo vozeći se u osobnom vozilu marke „Dodge“). Ovakva gorljivost morala je ostaviti dojam na vojni vrh, pa je tako Pattonu od studenoga 1917. doista dodijeljeno da vodi novoosnovanu tenkovsku školu u Langresu. Bila je to odlična vijest, a jednako dobro je bilo i što se s ulaskom u rat njegova karijera zaista maknula s mrtve točke, pa mu je već početkom 1918. dodijeljen čin bojnika. Kada je osnovan Tenkovski korpus, Pattonu je dodijeljeno da zapovijeda 1. tenkovskom brigadom, popunjenom lakim Renaultovim FT tenkovima. Usputna napomena: prvo što je napravio nakon imenovanju bilo je da pozove vozača i zatraži neka ga odveze do francuske tenkovske škole u Chamlieu, ne bi li se što bolje upoznao s mogućnostima Renaultovog tenka. Vozeći se do Chamliea, iznenada ga je preplavio osjećaj da je sve ove krajeve već nekada vidio – najvjerojatnije u nekom od svojih ranijih života.

Foto: Ninoslav Bandić

Treba reći kako je Patton čvrsto vjerovao u reinkarnaciju, a kada je još čuo da se ovdje zaista nekoć nalazio kamp rimskih vojnika postao je siguran kako je tu već bio i živio, i to niti manje niti više nego kao rimski legionar. Nije baš spojivo da jedan vatreni prezbiterijanac vjeruje u reinkaranciju, ali ovdje su čak i njegovu duboku religioznost nadmašili snovi o velikim povjesnim bitkama koje je želio iskusiti, ali je na njih na žalost zakasnio. Ili nije? Uvjeren u to da je već proživio nekoliko ratničkih života, Patton je pisao pjesme i zanosio se mislima o podvizima u kojima je zacijelo nekoć sudjelovao. Njemu u obranu treba reći kako su početom 20. stoljeća još uvijek bili u modi romantični romani koji su zagovarali ovakve teorije, a mladi časnik vrele krvi bio je idealan medij za plasiranje tako neobičnih ideja. U „stvarnome životu“ pokazivao je srećom ipak više veze s realnošću, a uostalom tenkovi su kao novo čudo tehnike nudili sasvim dovoljno uzbuđenja. U studenome 1917. Britanci su tijekom bitke za Cambrai poslali u napad čak pet stotina tenkova i u potpunosti razbili dobro utvrđenu njemačku obranu, probivši se nezamislivih desetak kilometara u dubinu za samo nekoliko sati. Bila je ovo konačna potvrda tenkova kao oružja budućnosti.

Ovu jedinstvenu kolekciju posebnih izdanja Vojne povijesti pronađite na svim kioscima za samo 69,90 kuna!

U blizini Zagreba otvoren najnoviji trgovački centar