Upravo kada je u ljeto 2015. uspostavom američko-kubanskih diplomatskih odnosa, a što su analitičari utemeljeno označili »povijesnim zaokretom koji je zatekao svijet«, i što je, ne bez razloga, s entuzijazmom dočekano diljem svijeta kao stvarni i simbolički nestanak posljednjih obrisa hladnoratovske ere, svijet se suočio s novim podsjećanjem na hladnoratovske odnose supersila. Najrecentniji američko-ruski odnosi ponovno se označavaju kao »novi hladni rat«. Analitičari, znanstvenici, političari i javnost pitaju se nalazi li se svijet u »drugom hladnom ratu« (engl. »Cold War II«), je li taj rat neizbježan, je li već na sceni? Ili pak je li prvi hladni rat opće završio? Bez obzira na to koji odgovor dali, već sama činjenica da se postavljaju takva pitanja ukazuje na pogoršanje političke i sigurnosne situacije na globalnoj razini. Razlog je jednostavan i hladnoratovskih je obilježja: Ruska Federacija i Sjedinjene Američke Države u međusobnim strateškim orijentacijama smatraju se neprijateljima kao izvorima i faktorima koji ugrožavaju drugu stranu. Gotovo da su međusobne odnose doveli do razine sekuritizacije, shvaćanjem druge strane prijetnjom egzistencijalnog karaktera.
Drugi svjetski rat, najveće stradanje u povijesti čovječanstva, redefinirao je dotadašnje međunarodne odnose. Kraj Drugog svjetskog rata označio je raspad ratnog savezništva između SAD-a i Sovjetskog Saveza, najmoćnijih država koje su izašle iz rata, ali država s različitim političkim, ideološkim, društvenim, državnim i ekonomskim poretkom. Raspadom savezništva rasle su i proturječnosti, ideološki utemeljene, koje su dovele do oštre bipolarizacije međunarodnih odnosa, otvorenog neprijateljstva i oštre konfrontacije označene kao »Hladni rat« koji je determinirao geopolitiku i kretanja na svjetskoj sceni sljedećih pola stoljeća. I jedna i druga strana ne samo da su u postratnom razdoblju nastojale zadržati dostignute granice interesnih sfera već su državnim intervencionističkim sredstvima sfere utjecaja nastojali i proširiti ili pak onemogućiti bilo kakav poremećaj hladnoratovske ravnoteže. Njihov sukob nije bio izravan već su se dominantno sukobljavali na području država Trećeg svijeta.
Prema hladnoratovskim shvaćanjima, koja, barem u američkom slučaju, vrijede i danas, sveobuhvatne strategije nacionalne sigurnosti određivale su da se nacionalna sigurnost ostvaruje u svakoj točki globalnih razmjera (uključujući »cyber «-prostor i svemirska prostranstva) gdje su ugroženi nacionalni interesi. Stožerna točka takvih strategija, s obzirom na ograničenja u pogledu proširenja interesnih sfera, bila je doktrina »zadržavanja« (engl. »containment«) druge strane u dostignutim granicama te suzbijanje širenja njezina utjecaja. Utrka u naoružanju i nuklearni arsenali postavili su američko-sovjetske odnose u okvire »ravnoteže terora« (engl. »balance of terror«) koja je prijetila katastrofom i uništenjem. Toj katastrofi svijet je bio najbliže 1962. za vrijeme Kubanske krize. Sovjetsko razmještanje nuklearnih projektila na Kubu i kubanska nuklearna kriza u 38 dana trajanja svijet je dovela na rub rata. Makar je hladni rat bio smrtonosno nadmetanje, je li iznenađujuće što nije tako završilo? Hladni rat prestao je naglo i neočekivano, gotovo bez ispaljena metka. Sovjetski se Savez urušio i raspao jednako kao i komunistički poredak koji je predvodio. Bipolarni svijet zamijenila je američka dominacija. SAD je jedina globalna velesila čija je moć temeljena, kako je to početkom 1990-ih isticao Zbigniew Brzezinski, na globalnoj vojnoj moći, globalnom gospodarskom utjecaju, globalnom kulturno-ideološkom utjecaju i globalnom političkom utjecaju kao kumulativnom rezultatu prethodnih triju komponenti moći. Generička i obuhvatna znanja o uzrocima raspada komunizma, kraju Hladnog rata i njegovu povijesnom značaju još su uvijek nedostatna ili prijeporna. Amerikanci su bezuvjetno uvjereni da je kraj Hladnog rata »američka pobjeda «, dok ruska strana smatra da je riječ o »uzajamnoj pobjedi«...
Nastavak teksta čitajte u novom izdanju Vojne povijesti od 5. veljače na svim kioscima!
