Kada je u borbi protiv poganskih Prusa, poljski knez Konrad Mazowiecki 1226. pozvao u pomoć teutonske vitezove iz Palestine, očekivao je da će oni ostati ondje godinu ili dvije. Gotovo dva stoljeća poslije pod vlašću moćnog Teutonskog viteškog reda bila je gotovo cijela južna i istočna obala Baltika, a njegove ambicije sezale su prema Litvi, Poljskoj i Rusiji. Izvrsni diplomatski odnosi s Papom i europskim kraljevstvima osigurale su ratobornom Redu slobodne ruke i pomoć europskih vitezova u križarskim pohodima pokrštavanja Litve ognjem i mačem.
Čak i kada je Litva prihvatila kršćanstvo i 1385. ušla u uniju s Poljskom pod krunom Vladislava II Jagelovića, pretenzije Teutonskog reda nisu prestale. Uskoro je došlo do rata. Odlučujuća bitka koja je odredila daljnju sudbinu istočne Europe, zbila se 15. srpnja 1410. između sela Grünwalda i Tannenberga. Sukob je bio vrhunac rata između Poljske, Litve i Teutonskog reda te je po broju sudionika bio jedna od najvećih bitki europskog srednjovjekovlja. Točan broj vojnika se ne zna, ali brojke se kreću od 16 do 39.000 na poljsko-litvanskoj, te od 11 do 27.000 na teutonskoj strani. Poljsko-litavska vojska bila je brojnija, ali su teutonski vitezovi bili mnogo bolje opremljeni i naoružani, čak i topovima, te k tome i iskusniji. Teutonski red predvodio je Veliki meštar Ulrich von Jungingen, a savezničku vojsku poljsko-litavski kralj Vladislav II. Jagelović i veliki litavski knez, njegov rođak, Vitold. Borbe su počele oko podneva i potrajale cijeli dan s naizmjeničnim uspjehom.
Tek poslijepodne prevladala je poljsko-litavska brojčana nadmoć, a kobnim se pokazala taktička pogreška s početka bitke kada su Teutonci izgubili pješaštvo u sudaru tatarske i litavske lake konjice i vlastitih vitezova. Mnoge teutonske vitezove pobili su litavski pješaci koje su činili seljaci željni osvete za spaljena sela te pobijene i porobljene sunarodnjake. Rijetki su Teutonci zarobljeni, a još manje ih je pobjeglo, a poginuo je i sam Veliki meštar reda. Nakon bitke poljsko-litvanska vojska zaputila se prema sjedištu Teutonaca, Marienburgu, koji je upornošću novoga Velikog meštra Henrika von Plauena uspio izdržati opsadu. Osim mnogobrojnih žrtava, visok iznos otkupnina i ratna odšteta potpuno su uništili nekadašnju moć teutonskog reda koji je ubrzo nestao iz europske povijesti. Rat je završen mirom u Torunu sljedeće godine. Bitka je ostala duboko ukorijenjena kao epski događaj u nacionalnoj svijesti Poljaka, Litavaca i Rusa, a koristila ju jednako nacistička i sovjetska propaganda tijekom Drugog svjetskog rata.
"Bitka je ostala duboko ukorijenjena kao epski događaj u nacionalnoj svijesti Poljaka, Litavaca i Rusa, a koristila ju jednako nacistička i sovjetska propaganda tijekom Drugog svjetskog rata".Ova netocnost je prepisana doslovce iz hrvatske vikipedije o toj bici. U nacionalnoj svjesti rusa ta bitka nije ostavila niti mogla ostaviti nikakav trag, jer u njoj rusi uopce nisu sudjelovali.