Dva su stoljeća od rođenja Eugena Kvaternika, hrvatskog političara, pravnika, pisca i revolucionara, poznatog ponajviše po neuspjeloj Rakovičkoj buni, koju je platio životom. Njegovi hrvatski, nacionalistički stavovi učinili su ga jednim od najpoznatijih političara tog vremena, a zalagao se za ideju nezavisne Hrvatske bez utjecaja Budimpešte. Književnik August Cesarec, komunist, cijenio je Kvaternika kao revolucionara te je o njemu 1940. napisao dramu "Sin domovine", poštujući ga kao "stalnog plivača protiv struje, borca do posljednjeg daha".
I hrvatska ga novija povijest pamti i cijeni. Ugledna povjesničarka Mirjana Gross smatrala je da je Rakovički ustanak "jarko osvijetlio ono što je bilo najvrednije u pravaštvu, težnju za suverenošću i slobodom hrvatskog naroda", a za Kvaternika je ustvrdila da "hrvatska historiografija XIX. stoljeća ne poznaje ličnost koja bi u političkoj borbi tako do kraja dosljedno zastupala hrvatsko pitanje".
Eugen Kvaternik rodio se u Zagrebu 31. listopada 1825. Otac mu je bio Romuald Josip Kvaternik, profesor povijesti u gimnaziji i poslije na Zagrebačkoj akademiji, ujedno službeni povjesničar Kraljevine Hrvatske, pa je i njegov sin odmalena bio očaran pričama o slavnoj hrvatskoj povijesti. Eugen Kvaternik rano je ostao bez majke Amalije, a s obzirom na to da je kao dijete bio slabašan, otac ga je poslao svom bratu Jurju, koji je bio župnik u Gerovu pokraj Čabra, gdje je proveo četiri godine. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu od 1834. do 1839., a zatim do 1840. u Rijeci.
Nakon mature najprije je studirao filozofiju u Zagrebu od 1840. do 1842., zatim teologiju u Senju do 1843. i Zagrebu do 1844., nakon toga je do 1846. studirao pravo i pedagogiju u Pešti te 1847. položio učiteljski ispit, a 1848. odvjetnički ispit. Tijekom revolucije 1848. bio je začasni pristav u Varaždinu te član varaždinskog izaslanstva koje je vladaru u Beč nosilo Zahtijevanja naroda. Također je bio organizator protumađarskih aktivnosti u Slavoniji i službenik Banskog vijeća.
Potkraj 1851. otvorio je odvjetnički ured u Brodu na Kupi, a iste se godine oženio Ružicom Homotarić, s kojom nije imao djece. Nakon što mu je u ožujku 1857. zbog materijalnih problema i neslaganja s apsolutističkim režimom oduzeto pravo bavljenja odvjetništvom, otišao je u Rusiju želeći stupiti u diplomatsku službu putem koje bi Hrvatsku približio Rusiji te ostvario njenu samostalnost. U jesen je prihvatio rusko državljanstvo, no razočarao se ruskom politikom koja je, prema njemu, davala prednost pravoslavnima nad katolicima. S najavom pijemontsko-francuskoga saveza protiv Austrije otišao je u Italiju kako bi pred europskim državnicima otvorio hrvatsko pitanje.
Nade je polagao u Napoleona III., čija je vanjska politika zagovarala nacionalno načelo nasuprot načelu legitimiteta, na kojem je počivala Habsburška Monarhija. U Torinu se sastao s i pijemontskim premijerom Camilom Cavourom i objavio knjigu "La Croatie et la confédération italienne" ("Hrvatska i talijanska konfederacija"), u kojoj ističe povijesna prava na temelju kojih bi hrvatski narod trebao raskinuti ugovor s Habsburgovcima, obnoviti samostalnu hrvatsku državu i izabrati novog vladara.
Uz osudu austrijske vladavine u Hrvatskoj i mađarskih pretenzija, u knjizi u sastav hrvatske države uključuje sve zemlje između Jadrana, Dunava i Drine te Soče i Albanije, a sve stanovnike na tom području drži Hrvatima. Kvaternik se u studenome 1860. vratio u Hrvatsku i objavio knjigu "Das historisch-diplomatische Verhältniss des Königreichs Kroatien zu der ungarischen St. Stephans-Krone" ("Povijesno-diplomatski odnos između Kraljevine Hrvatske i ugarske krune sv. Stjepana"), a na početku 1861. prvi svezak knjižice "Politička razmatranja na razkrižju hrvatskoga naroda".
Oba je djela, prilagođena novim okolnostima i s osjećajem za međunarodnu politiku, uz povijesnu i geografsku argumentaciju, namijenio europskoj javnosti kako bi dokazao neutemeljenost tvrdnje o pripadnosti Kraljevine Hrvatske ugarskoj kruni.
Kvaternik je 1861. izabran za zastupnika kotara Ribnik i Vinodol u Hrvatskom saboru, u kojem se udružio sa svojim prijateljem iz mladosti Antom Starčevićem, s kojim je stvorio temelje buduće Stranke prava i dao svoj prijedlog budućih odnosa Hrvatske s Austrijom i Ugarskom. U govoru održanom 18. lipnja iznio je svoj politički program istaknuvši da hrvatski narod može "između robovanja Beču ili Pešti" izabrati i treći, samostalan put.
Predložio je izravne pregovore s kraljem, uređenje odnosa hrvatske države s Austrijom i obrambeni savez s Ugarskom. Kao preduvjet pregovora tražio je ostvarenje hrvatske cjelovitosti (povratak Dalmacije, Kotora, Dubrovnika, kvarnerskih otoka, Istre te pojedinih kotareva Kranjske i Štajerske). Takva suverena i cjelovita Hrvatska sklopila bi novi međudržavni ugovor s vladarom, koji se mora kruniti u Hrvatskoj kao hrvatski kralj i obvezati na zaštitu hrvatskih prava. Kvaternikov prijedlog poduprli su Starčević i zastupnik Petar Vrdoljak.
Početkom 1862. objavio je drugi svezak "Političkih razmatranja", u kojem zagovara strogo poštovanje hrvatskoga državnog prava ističući da pravaši jedini nastoje iskoristiti preokrete u Europi za postizanje viših hrvatskih interesa. U skladu s tim, odbacio je realnu uniju s Ugarskom, a Austriju upozorio da će propasti ako se ne reformira. Također je zaoštrio svoja gledišta o ideji jugoslavenstva i slavenstva općenito te o srpskom pitanju. Slogu između Hrvata i Srba vidio je jedino "ako ostanu unutar naravnih i historičnih granicah" smatrajući Drinu istočnom granicom hrvatskoga državnog prava, a postojanje Srba prihvaćao je u Srbiji i južnoj Ugarskoj.
Narodni identitet nije priznavao ni Slovencima, držeći ih planinskim, alpskim ili noričkim Hrvatima. Zbog antidinastičkih stajališta bio je 1862. osuđen na mjesec dana zatvora, a 1863. objavio je spis "Hrvatski glavničar", u kojem iznosi shvaćanje da rješenje državnopravnih pitanja ovisi o materijalnim prilikama. Svjestan da domaće građanstvo ne može napredovati bez pomoći stranoga kapitala, želio je da se stvori i domaći kapital koji bi potaknuo gospodarski napredak te se zauzimao za osnivanje hrvatskoga novčarskog i kreditnog zavoda.
U svibnju 1863. zbog istupa na zagrebačkoj Županijskoj skupštini Kvaternik je morao ponovno emigrirati. Važan događaj koji se u to doba odigravao u Europi bio je ustanak u Poljskoj protiv ruske vlasti, koji je trajao od siječnja 1863. do kolovoza 1864., s kojim je simpatizirao i Napoleon III. Kvaternik je postao agent poljske revolucionarne vlade i započeo pripreme radi podizanja ustanka u Hrvatskoj.
Međutim, slom poljskog ustanka u kolovozu 1864. omeo je te planove i Kvaternik se 1867. vratio u Hrvatsku. Iduće je godine objavio raspravu "Istočno pitanje i Hrvati", kojom je hrvatski narod htio upozoriti na dužnost uključivanja u rješavanje istočnog pitanja. Potkraj 1869. zatražio je dozvolu za otvaranje odvjetničke pisarnice, a u suradnji s Vjekoslavom Bachom pokrenuo je i pravaško glasilo Hervatska. Djelovao je i u pravaškom glasilu Hervat,u kojem zajedno sa Starčevićem tumači načela i ideje Stranke prava i komentira vanjskopolitičku situaciju.
U drugoj polovici 1870. Kvaternik je započeo pripreme za pokretanje ustanka na području Vojne krajine. Kao jedan od povoda navodi se Kvaternikov poraz na izborima za Hrvatski sabor u svibnju 1871., kao i optužbe za nepoštenje, ali i uvjerenje da Bog ravna sudbinom naroda i da je upravo on izabran da povede hrvatski narod u slobodu i neovisnost.
Glavna vojna snaga s kojom je Kvaternik nastojao srušiti austrougarsku vlast u Hrvatskoj trebali su biti domaći ljudi koji su služili Vojnoj krajini, a kojoj je prijetilo ukidanje, čime bi ostali bez povlastica koje su uživali. U želji da ne kompromitira svoju Stranku prava i njena predsjednika Antu Starčevića, Kvaternik je u zadnjoj fazi priprema ustanka poduzimao sve na vlastitu odgovornost, ograničivši broj zavjerenika na uzak krug svojih najbližih drugova, među kojima su bili: Ante Rakijaš (Kvaternikov zavjerenički drug još od 1864.), Vjekoslav Bach (zagrebački student prava i odgovorni urednik pravaškoga glasila Hervatska), Petar Vrdoljak (saborski zastupnik i glavni ustanički agitator u Rakovici), braća Ćuići iz Broćanca i Ante Turkalj (općinski bilježnik u Rakovici).
Kvaternik je mislio: ako ustanak uspije, formirat će se vlada pravaša na čelu sa Starčevićem, a ako pretrpi poraz, stradat će samo oni i tako sačuvati stranku. Kvaternik je 7. listopada 1871. iz Karlovca otišao u Broćanac, gdje imenovao privremenu narodnu hrvatsku vladu. Ustanak je počeo 8. listopada. Kvaternik je s pratnjom i četom od dvjesto oružanih graničara i s razvijenim hrvatskim barjakom u kočiji zajedno s Bachom krenuo u Rakovicu. Ustanici su odmah uhvatili i zatvorili zatečene niže časnike jer se nijedan od njih nije želio pridružiti ustanku, a zaplijenili su i vojničku blagajnu. Uz ustanak su pristala najbliža sela: Rakovica, Broćanac, Brezovac, Mašvina, Plavča Draga i Močila.
Istog je dana Kvaternikova hrvatska narodna vlada izdala i proglas s važnim načelima. "Sve žive sile naroda upravljene su na oslobođenje naroda ispod švapsko-mađarskog gospodstva, jednakost pred zakonom, pravedno sudstvo. Općina odgovara za sigurnost osoba i imetka; ona si sama obavlja poslove svoje administracije i sudovanja, svatko mora primiti povjerenu mu službu, a sudovanja nema za vrijeme narodnoga ustanka, a izdat će se naknadno posebne naredbe o obstojećem zakonu za vrijeme ustanka. Ukidaju se regimente i uvađaju slobodne županije, a svećenici obih vjeroispovijedanja imadu narod poučiti u ljubavi i slozi kršćanskoj."
U međuvremenu se vijest o Rakovičkom ustanku raširila pa su susjedne kumpanije otočke, ogulinske i slunjske regimente počele skupljati vojsku da je što brze pošalju prema Rakovici. Vrhovni zapovjednik Vojne krajine general Anton Mollinary u Zagrebu je telegrafsku vijest o ustanku primio tek 9. listopada ujutro i odmah obavijestio cara i kralja Franju Josipa i predsjednika ugarske vlade grofa Gyulu Andrassyja te poslao telegrafske naredbe i upute kako da se ustanak što prije uguši.
Kvaternik se 9. listopada s većom četom ustanika uputio u Plaški, u koji je bez otpora ušao dan poslije. No obrazovani kler, trgovci i obrtnici počeli su širiti glasine među ljudima da ne pristupaju Kvaterniku jer je mađaron i mađarski agent pa se ustanička vojska počela osipati. U popodnevnim satima stigla je vijest da iz smjera Ogulina dolazi regimenta u punoj borbenoj spremi i da je vrlo blizu Plaškog. Nastala je panika i rasulo te je od 1700 ustanika ostalo tek njih 400. Svjestan da se ne može boriti, Kvaternik je krenuo prema Bosni ne znajući da im je carska vojska zajedno s izdajicama iz ustaničkih redova pripremila zasjedu.
Ujutro 11. listopada u Ljupča klancu došlo je do pucnjave, ustanička se vojska razbježala, a smrtno su stradali Kvaternik, Rakijaš i Bach, dok je Rade Ćuić ranjen pobjegao prema Bosni. Tijela ubijenih opljačkana su i bačena u jarak pokraj ceste, a dan poslije prebačena u Rakovicu i zakopana na jednoj njivi pokraj ceste za Drežnik. General Mollinary je uveo prijeki vojni sud za preživjele uhvaćene sudionike ustanka. Većina ustanika osuđena je na zatvorsku kaznu, a samo rijetki na smrtnu kaznu jer je Beč htio da se što manje čuje za Rakovički ustanak.
Stoljeće i pol poslije ocjene o ovome neuspješnom pokušaju da se oružanim putem ostvari samostalna Hrvatska se razilaze, kaže povjesničar Marijan Lipovac.
"Za jedne je to bila nepotrebna i loše pripremljena avantura u kojoj se pogrešno računalo na nezadovoljstvo stanovnika Vojne krajine njenim najavljenim ukidanjem, a potpuno zanemarila vojna i politička snaga Austro-Ugarske i izostanak ikakve potpore iz inozemstva. S druge strane, pokretanje oružane pobune protiv Austro-Ugarske, pa makar i neuspjele, bio je logičan završni politički potez Eugena Kvaternika, političara koji je cijeli svoj život posvetio ideji o slobodi i samostalnosti Hrvatske. Zajedno s Antom Starčevićem on je ideju o samostalnoj Hrvatskoj prvi i formulirao i javno objavio 1861., a prvi je za tu ideju dao i život, pokazavši time i svojim suvremenicima i budućim generacijama da je samostalna Hrvatska ideja i cilj za koje vrijedi žrtvovati i vlastiti život", navodi Lipovac.
No, prema njegovu sudu, svojim aktivizmom i spremnošću na žrtvu Kvaternik se izdvaja od tadašnjih vodećih hrvatskih političara: Starčević je svoju političku aktivnost temeljio na svojim saborskim govorima, novinskim i publicističkim tekstovima, Ivan Mažuranić se posvetio izgradnji moderne države i njenih institucija, Josip Juraj Strossmayer razvoju prosvjete i kulture, a svi su se istodobno iscrpljivali u besplodnim saborskim polemikama i međustranačkim sukobima. Kvaternika se, kako kaže, često smatra nastavljačem borbe Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, koja je također završila neuspjehom dva stoljeća prije, 1671., no on je ipak živio u drugim okolnostima, u vrijeme stvaranja modernih nacija kada je u Europi postojao cijeli niz neriješenih nacionalnih pitanja,
"Eugen Kvaternik koji je u borbi za samostalnu Hrvatsku pokušao iskoristiti doista sve metode. Kao čovjek bio je duboko religiozan, sklon misticizmu, pa je neprestano vjerovao u Božju providnost koja će dovesti do samostalne Hrvatske. No osim Božje pomoći, računao je i na intervenciju europskih sila, a kad hrvatsko pitanje nije uspio internacionalizirati, na koncu mu je preostalo jedino rješenje: osloniti se na vlastite snage i pokrenuti oružanu borbu, makar i neuspjelu.
Tražeći saveznike u Europi Kvaternik je isticao važnost samostalne Hrvatske za rješavanje cjelokupnog istočnog pitanja te među prvima upozoravao na pogubnost velikosrpske politike i na zamke koje nosi jugoslavenska ideja. Isto tako, samostalnu Hrvatsku je vidio kao jedino rješenje njenih gospodarskih problema zapisavši: 'Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti'", zaključio je povjesničar Marijan Lipovac.
Grob Kvaternika, čije ime nosi poznati trg u Zagrebu, Bacha i Rakijaša bio je nepoznat i zapušten sve do 1919. kada je otkriven zaslugom Družbe "Braća hrvatskog zmaja". Posmrtni ostaci su im 1921. ekshumirani i uz svečanosti u Slunju i Karlovcu preneseni u Zagreb, gdje su pokopani u katedrali, u glavnom gradu Hrvatske, za koju je Kvaternik časno živio i umro.
Otvori KEKS Pay
