Tijekom 17. stoljeća Kraljevina Švedska bila je vojna velesila koja je pod svojom vlasti držala gotovo cijelu sjevernu Europu. Švedsko se kraljevstvo protezalo od Norveške i Finske preko Danske pa sve do sjeverne Njemačke. Zahvaljujući reformama kralja Gustava II. Adolfa, švedska je vojska bila jedna od najboljih Europi. Ipak tu je moć u jednom jedinom danu prokockao mladi kralj Karlo XII., ratnik velike hrabrosti, ali ludih zamisli. Sjajne pobjede, osobito one nad Rusima kod Narve, uvjerile su ga da je novi Aleksandar Makedonski.
Ipak, kada je krenuo na Moskvu kako bi završio Veliki sjeverni rat, neoprezni se ratnik našao u položaju u kakvom će se poslije naći Napoleon i Hitler. Ruska zima i opustošena polja prorijedilasu njegovu vojsku koju nije znatno ojačao niti savez s Kozacima. Karlo je ipak opsjeo utvrdu Poltavu i 8. srpnja 1709. s preostalih 16 tisuća vojnika navalio na vojsku od 40 tisuća Rusa, pod vodstvom cara Petra Velikog. U početku su Šveđani imali uspjeha, ali je uskoro prevladalo brojnije rusko topništvo. Krvavu bitku oba su vladara vodila iz nosiljki. Petra je pogodio zalutali metak, a Karlo si je sam odrezao nastrijeljeno stopalo. Sam Karlo je jedva izvukao živu glavu bijegom u Tursku. Ondje se ni nakon pet godina egzila nije opametio te bi i dalje ratovao da nije poginuo 1718. prilikom opsade jedne norveške utvrde. Odlučna ruska pobjeda kod Poltave označila je sumrak svemoćne Švedske i početak uspona imperijalne Rusije.
