Sirijska kriza skup je najkrvavijih prosvjeda od početka Arapskoga proljeća. U početku su prosvjednici tražili više slobode i dublje reforme, dok danas zahtijevaju bezuvjetan odlazak cijele sirijske vlade na čelu s predsjednikom Bašarom al Asadom, čiji obiteljski vojni režim vlada Sirijom već više od 40 godina. Nasilje i antirežimski prosvjedi koji su u Siriji počeli u ožujku 2011. traju već godinu dana. Iako je teško odrediti broj civilnih žrtava, većina dostupnih izvještaja spominje da je dosad stradalo blizu 10 000 ljudi. Kolega Hassan Haidar Diab u svibnju je prošle godine, u drugom broju Vojne povijesti iznio iscrpnu geopolitičku analizu pobune u Siriji, sagledavši njezin tijek i mogući ishod u kontekstu regionalne i međunarodne politike. No iako je Sirija u širem smislu tek jedna od epizoda regionalnog pokreta nazvanog Arapsko proljeće, važno je pomnije sagledati glavne razvitke u njezinoj vlastitoj političkoj i vojnoj povijesti kako bismo imali bolji uvid u dinamiku trenutne nestabilnosti. Glavni cilj Sirijske revolucije (koju mnogi nazivaju „Facebook“ i „YouTube revolucijom“ te „Sirijskom revolucijom 2011.“) jest postizanje temeljitih demokratskih promjena, dok sirijske vlasti naglašavaju da se bore protiv međunarodne zavjere čiji su glavni nositelji islamski teroristi koji pokušavaju ovladati zemljom. Ključno je analizirati povijest sirijske nestabilnosti kroz događaje povezane s protudržavnim terorizmom, unutarnjim pučističkim pokušajima, manjkom demokratske tradicije, kao i neuspjelim pokušajima liberalizacije od strane određenih demokratskih struja. U kontekstu tih povijesnih ostavština valja postaviti i pitanje je li održiva demokratizacija u sirijskim okvirima uopće moguća.

Prevaranti imaju novu metodu varanja: “Odmah sam shvatila da je nešto čudno”