Naslovnica

Brutalna 7. konjička pukovnija SAD-a

U prebogatome ratnom putu ističu se dvije bitke po kojima je postala čuvena diljem svijeta: Little Big Horn 1876. i dolina Ia Drang 1965. godine
23. studenoga 2015. u 12:57 3 komentara 5173 prikaza
Konjička
Foto: www.rockislandauction.com

Nakon završetka Građanskog rata vojska SAD-a imala je šest redovitih konjičkih pukovnija, nedovoljno za zaštitu naseljenika i puteva na prostr­anstvima Srednjeg zapada i graničnog područja prema Kanadi i Meksiku. Kongres je 28. srpnja 1866. odobrio osnivanje još četiriju pukovnija, dvije bjelačke i dvije cmačke, zbog važeće rasne segregacije. U utvrdi Riley, Kan­sas, 21. rujna iste godine unovačena je 7. konjička. Moto „Sedme" je „Sedma prva!", a koračnica pukovnije je „Gar­ryowen". Ova irska pjesma bila je rado pjevana na pijankama irskih pukovni­ja u doba Napoleonovih ratova. Priča kaže da je jedan konjanik „Sedme", porijeklom Irac, pripit zapjevao ovu poskočicu, kojom prilikom ga je čuo zapovjednik postrojbe, potpukovnik Custer i odmah ju je prihvatio kao koračnicu. Nije čudno budući da pjesma ide sjajno uz konje u kasu. „Garryowen" je postala najomiljenija koračnica vojske SAD-a, a pukovnija je po njoj dobila nadimak.

Kao jedna od posljednjih postrojbi, pukovnija je prolazila konjičku obuku sve do 1941. godine. Početkom 1943. postrojbi su oduzeti konji i počela je s pješačkom obukom, ali su zadržane konjičke oznake i ime pukovnije. „Sedma" je od 1917. u sastavu 15. konjičke divizije, koja se po ulasku SAD-a u Prvi svjetski rat trebala priključiti američkim postrojbama na europskoj bojišnici, što se nije dogo­dilo. U sastavu je 1. konjičke divizije od njezina osnivanja 1921. do 1957. kada načelnik stožera vojske SAD-a, gener­al Maxwell Taylor, pripremajući se za nuklearni rat zamišlja divizije sastav­ljene od pet borbenih grupa, umjesto dotadašnjih dviju brigada s po dvije pukovnije. Gotovo sve pukovnije, pa tako i „Sedma", kao taktička formacija nestale su u vojsci SAD-a, a regimen­talnu su tradiciju naslijedile niže taktičke formacije. Aktivni je sastav „Sedme" 29. lipnja 1957. raspoređen po drugim postrojbama. Dotadašnji eskadroni „Sedme" postali su samostalne postrojbe. Danas 1/7 (1. brigada, konjička divizija), 3/7 (2. brigada, pješačka divizija), 4/7 (1. brigada, pješačka divizija) i za vrijeme Vi­jetnamskog rata formirani 5/7 (1. brigada, 3. pješačka divizija) eskadron služe kao oklopne izvidačke postrojbe opremljene tenkovima, izviđačkim i borbenim helikopterima. Preostali 2/7 je kombinirana bojna 4. brigade u 1. konjičkoj diviziji.

„Sedma" je od osnivanja do početka 90-ih godina 19. stoljeća prateći karavane doseljenika prevalila go­tovo 200.000 milja diljem Montane, Kansasa i Dakote i sudjelovala u paci­ficiranju domorodačkih naroda Sioux i Chayenne. Kada su završili Indijan­ski ratovi 1890., premještena je na meksičku granicu gdje služi do 1899. godine. Dio je ekspedicijslcih korpusa na Kubi 1899. - 1902. i u dva navrata na Filipinima (1904. - 1907 i 1911. - 1915.). Vraćena na meksičku granicu, „Sedma" 1915./1916. sudjeluje u kaznenoj ekspediciji generala Persh­inga protiv snaga Pancha Ville, kojom je prilikom izvela posljednji pravi juriš konjice SAD-a u bitki kod Guer­rera. Na bojišnice Drugoga svjetskog rata uključuje se 1943. na pacifičkom bojištu, prvo na Novoj Gvineji susjed­nom otočju, zatim na Filipinima. Bila je dio okupacijskih snaga SAD-a u Japanu nakon završetka rata. U Kore­jskom ratu (1950. - 1953.), još uvijek u sastavu 1. konjičke divizije, pukovnija sudjeluje u najkrvavijim bitkama. Tri bojne „Sedme" sudjeluju u Vijetnam­skom ratu od uključivanja SAD-a u ratna zbivanja. Dijelovi „Sedme" sud­jelovali su u operaciji „Pustinjska olu­ja" 1991., Iračkom ratu 2003. te kao dio mirovnih snaga u BiH 1999. godine. U prebogatome ratnom putu „Sedme" ističu se dvije bitke po kojima je puk­ovnija postala čuvena diljem svijeta. Little Big Horn, prva od tih bitaka, nije bila ni posebno velika ni odlučujuća za ishod rata, ali zahvaljujući posve neočekivanu ishodu i tisku snažno je odjeknula diljem SAD-a.

U proljeće 1876. vojska SAD-a poduzima akciju kojom se htjelo opkoliti odmetnute grupe Siouxa i Cheyenna pod Bikom Koji Sjedi i Crvenim Oblakom i prisiliti ih na život u predviđenim rezervatima. Tri vojne ekspedicije, generali Crook iz Wyominga, Gibbon iz Dakote i Terry iz Montane trebali su istodobno ući na indijanski teritorij i prisiliti poglavice na predaju. Koordinacija je bila go­tovo nemoguća, Crook je zakasnio, a Gibbon i Terry uspostavili su kontakt, ali nisu uspjeli pronaći i opkoliti ne­prijatelja. Ne bi li onemogućio Indi­jancima uzmak iz okruženja, Terry je poslao svoju najjaču postrojbu, 7. konjičku da pronađe neprijatelja i potjera ga prema ostatku vojnih snaga. Pod zapovjedništvom potpukovnika Custera i 28 iskusnih časnika, redom veterana Građanskog rata, 747 kon­janika u 12 satnija i 45 domorodačkih izvidača uspostavili su ujutro 25. lip­nja, nakon tri dana marša, kontakt s Indijancima u dolini rijeke Little Big Horn. Custer nije znao gdje je točno indijanski logor, kao ni koliko ima neprijateljskih ratnika, a vremena za oklijevanje nije bilo, jer su Indijanci mogli otići ili organizirati se za borbu. Primijenio je svoju uobičajenu taktiku iz doba Građanskog rata i podijelio kolonu „Sedme" na tri borbene grupe. Sam je poveo pet satnija desnom oba­lom Little Big Horna, na lijevu je obalu poslao bojnika Renoa s tri satnije, a satnik Benteen je s tri satnije trebao izviđati dalje lijevo od marševskog pravca „Sedme" i otkriti ima li tamo neprijatelja.

Jedna satnija ostala je straga s pričuvnom municijom. Ušavši u dolinu Little Big Horna, prvi se s Indi­jancima sukobio Reno i bio je prisiljen povući se na povoljnu obrambenu liniju, gdje mu se uskoro priključio i Benteen. Tu su se branili sve do dola­ska generala Terryja, ujutro 27. lipnja. Custer je nešto iza podneva, nekih pet kilometara dalje, ugledao dio indijan­skog sela nalijevoj obali Little Big Hor­na i prešao u napad. Njegove su satnije po prelasku riječnog gaza došle pod ubitačnu vatru znatno brojnijeg nepri­jatelja (okupilo se više od 2 000 ratnika) i polovina njegovih konjanika ostala je bez konja.

Zapovjedio je povlačenje na desnu obalu i zauzimanje obrambene linije. Pod stalnom vatrom neprijatelja, slabo naoružanih uglavnom lukovima i strijelama, vojnici su sjahali i odolije­vali nepunih sat vremena. Dodatni je problem bio što su Indijanci uspjeli rastjerati vojničke konje na kojima je u torbama bila municija. Na bojnom su polju pronađena 204 tijela, a šestoricu zarobljenih konjanika Indijanci su žive spalili u selu. Jedino živo biće bio je Comanche, konj satnika Keogha. Iako gadno izranjavan mecima i strije­lama, uspjeli su ga izliječiti i postao je živi simbol borbenog duha „Sedme". Reno i Benteen imali su još 40 poginu­lih i 51 ranjenog. Gubici Indijanaca su nepoznati.

Druga se bitka odigrala u dolini Ia Drang, nedaleko granice Laosa i Južnog Vijetnama, od 14. do 18. studenoga 1965., i bio je to prvi sukob snaga SAD-a i regularnih postrojbi Sjevernog Vijetnama u Vijetnam­skom ratu. Kao zračno-desantno pješaštvo, 1. i 2. bojna „Sedme", pod zapovjedništvom potpukovnika H. G. Moora, zahvaljujući vatrenoj premoći (pomoć topništva, borbenih he­likoptera i zrakoplovstva) potpuno su uništile 66. pukovniju i nanijele teške gubitke 33. i 320. pukovniji sjevernovi­jetnamske vojske.

Moor je izgubio 79, a oko 400 ihje ranjeno.

  • Lujo123:

    Ova "junačka" djela te "sedme" sramota su za čovječanstvo!!!! Trebalo bi im suditi za genocid, a ne ih hvaliti!! Užas, sramota, gadi mi se ovakav pristup "junačkim djelima" običnih ubojica i pljačkaša!!

  • Avatar stinkyink
    stinkyink:

    ajde napisite koliko su zena I djece pobili ili nesto o masakru kod "ranjenog koljena" ili ti Wounded Knee Massacre