Vrlo brzo nakon što je 1537. godine u osmanlijske ruke pala Dubica, najvažnije središte donjeg Pounja, postalo je jasno da se u blizini ušća Kupe u Savu treba sagraditi nova suvremena utvrda kako bi se zaustavile sve češće osmanlijske provale u prekokupske krajeve. Naime, Osmanlije su vrlo često prelazili Kupu upravu u blizini njezina ušća u Savu. Gradnja sisačke utvrde počela je 1544. i trajala sve do 1553. godine, te je građena uglavnom sredstvima Zagrebačkog kaptola.
Sagrađena je suvremena utvrda s tri kružne kule, trokutasta tlocrta, u blizini samog ušća Kupe u Savu, te joj je pristup kopnom bio moguć samo sa sjevera, dok su ostale strane bile zaštićene vodama rijeke Kupe i Save. Iako je nova sisačka utvrda poslužila svojoj svrsi, te su je Osmanlije sljedećih godina uglavnom zaobilazili, ipak su prostori od Kupe prema Zagrebu i dalje prema današnjim slovenskim zemljama bili izloženi stalnim osmanlijskim pustošenjima, prvenstveno jer su Osmanlije koristili druge prijelaze preko Kupe uzvodno od nove sisačke utvrde.
Nakon što je 1565. godine u osmanlijske ruke pala važna utvrda Krupa na rijeci Uni, a sljedeće godine i tvrđava Stijena, obrana hrvatskoga kraljevstva na rijeci Uni počela se polagano, ali nezaustavljivo, raspadati. Padom čvrstih gradova Ostrošca i Cazina 1576., te padom Zrina i Gvozdanskog 1578. godine, ta je obrambena linija praktički nestala. Stoga je na saboru u Bruck an der Muru odlučeno da se formira nova obrambena linija uz rijeku Kupu te da se sagrade jake utvrde u Karlovcu i Pokupskom, kao i da se obnove ili sagrade manje utvrde uz Kupu da bi se Osmanlijama onemogućili prelasci preko rijeke na drugim mjestima.
