Burski rat neposredni je proizvod britanskog kolonijalnog ekspanzionizma u južnoj Africi, a velikim dijelom i rezultat turbulentnih procesa na burnoj političkoj sceni prve polovice XIX. stoljeća, obilježenoj Napoleonovim ratovima – najvažnijim društvenim procesima tadašnje Europe. Iz Napoleonovih ratova Velika Britanija izašla je kao dominantna svjetska sila koja će svoj neosporni pomorski, financijski, trgovački i industrijski monopol zadržati gotovo pola stoljeća.
Koristeći se svojim velikim vojnim potencijalima (osobito ratnom mornaricom) u kolonijalnim ratovima, Velika Britanija proširila je svoj imperij na kolonijalne posjede nekadašnjih suparnika (osobito Francuske) jer u Europi nije postojao protivnik koji se mogao suprotstaviti takvom ekspanzionizmu. Naime, većina europskih država bila je iscrpljena Napoleonovim ratovima, a stare kolonijalne sile (Španjolska, Portugal i Nizozemska) u tim su ratovima poražene, zbog čega nisu bile sposobne sačuvati svoja kolonijalna carstva.
Austrija je nastojala učvrstiti svoj europski položaj i unutarnju strukturu uspostavljenu Bečkim kongresom 1814./15., koji su dodatno opterećivale pobune i ustanci (jedan od najpoznatijih i najozbiljnijih bio je mađarski ustanak pod vodstvom Lajosa Kossutha), dok je Njemačka i dalje bila oslabljena raspadom Prvog Njemačkog Carstva i stvaranjem Rajnskog saveza 1806. godine.