Nakon osmodnevne ofenzive koja je označila početak nove agresivne strategije u regiji, austro-ugarske postrojbe pod vodstvom zapovjednika Franje Konrada Von Hotzendorfa zauzele su Crnu Goru, piše History.
Do kraja 1915. godine nakon slabijeg početka kampanje, Središnje su sile završile svoj pohod na Srbiju koja je isprovocirala rat u lipnju 1914. godine kada je srpski nacionalist izvršio atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Unatoč svom uspjehu na Balkanu, Konrad je bio svjestan da su većinu pobjeda odnijeli Nijemci, a ne Austrijanci. Nije htio dvojno njemačko-austrijsko zapovjedništvo u regiji jer se bojao da će Austrija biti u podređenom položaju. Odnos između Konrada i njegovog njemačkog kolege Ericha Von Falkenhayna koji je htio da se Njemačka okrene Francuskoj i zapadnom bojištu, bio je toliko napet da nije postojalo komunikacije gotovo cijeli mjesec od prosinca do siječnja 1916. godine.
Dana 8. siječnja 1916. godine, bombardirajući sa svojih 500 topova, 45 000 austrijskih i 5 000 bosanskih vojnika Austrija je napala saveznika Srbije, Crnu Goru. Kroz 48 sati Crnogorci su se povukli u svoj glavni grad Cetinje nakon što su protjerani iz utvrda na planini Lovćen. Cetinje je palo 11. siječnja. Crna Gora se predala 16. siječnja.
Predaja vojske Kraljevine Crne Gore bila je rezultatom izuzetno tužne i izdajničke akcije srbijanskih simpatizera u Crnoj Gori i zapovjedništva Srbijanske kraljevske vojske. Kao što opisuje u svojoj knjizi : "Solunski front i vojno politička akcija" objavljenoj u Beogradu 1921, tada 1915. godine pukovnik a kasnije general (đeneral) Petar Pešić imao je zadatak pomoći da se vojska Kraljevine Crne Gore nikad više ne pojavi kao zaštitnikom crnogorske države. Pukovnik Petar Pešić bio je Načelnikom štaba Kraljevske vojske Crne Gore a ujedno i predstavnik Kraljevske srbijanske vojske u štabu vojske Crne Gore. Crna Gora i Srbija bile su u to doba saveznice. Srbija je imala ogromne planove proširenja, uključivši i teritorij Crne Gore gdje je bilo dosta simpatizera. U tu svrhu vojska Crne Gore bila bi samo smetnja srbijanskim planovima pa je svo djelovanje vojske Crne Gore bilo usmjereno ili na pomaganje Srbiji ili na trošenje i iscrpljivanje (npr. Mojkovačka operacija) kako bi što više oslabila. Petar Pešić je u tome izuzetno aktivno i uspešno sudjelovao, čime se hvali u svojoj knjizi. Velikosrpska junačina je nakon što je početkom 1916. godine uputio crnogorsku vojsku u revire za predaju osobno otišao u drugome pravcu i nastavio raditi svoj posao u srbijanskom đeneralštabu kao da nije upravo predao cjelokupnu crnogorsku vojsku u ruke neprijatelja i to po nalogu srbijanskog dvora i đeneralštaba a u svrhu kasnijeg pripojenja Crne Gore Srbiji bez utjecaja crnogorske vojske. Naravno, na Podgoričkoj skupštini 1918. u Crnoj Gori je bila samo srbijanska vojska pa su izaslanici odlučili protjerati vlastitog kralja i zabraniti mu povratak, ukinuti ime i postojanje Crne Gore i pripojiti je Kraljevini Srbiji. Još jedan velikosrpski heroj i đeneralčina Janković je tijekom rata upućivao crnogorske jedinice i to iz štaba vojske Crne Gore u napade na neprijatelje Srbije kako bi se crnogorska vojska iscrpila a Srbijanci imali manje gubitke. Predlažem pročitati knjigu samohvale Petra Pešića i sagledati koju su štetu ta dva izdajnika, Pešić i Janković, uradila prijateljskoj državi koja je pomagala Srbiju u ratovima. Danas je jasno da Crna Gora nije trebala uopće ući niti u II balkanski rat 1913 niti u I svjetski rat 1914, jer je oboje učinila isključivo i jedino u velikosrpskome interesu i na svoju štetu i propast i države i imena i naroda.