Serija terorističkih udara koja je potresala Europu posljednjih godina nameće logično pitanje: postaje li i zašto Europa opetovano središnja meta terorista, odnosno središte terorističkih događanja? S kojim tipom terorizma je Europa suočena: s domaćim ili uvezenim terorizmom? Znanstvene statističke baze podataka nude neke od odgovora. Prema autoritativnoj „Global Terrorism Database University of Maryland“ od 1970. do 2015. u svijetu je izvršeno 156.772 teroristička akta. U istom razdoblju u zapadnoj Europi izvršeno je 16.020 terorističkih udara (oko 10,5 posto), dok su u istočnojEuropi izvršena 4892 teroristička udara.
Ukupno se na europskom tlu dogodilo 15-ak posto svih terorističkih udara. Od madridskog masakra 2004. broj udara u zapadnoj Europi ponovno raste i posljednjih je godina na oko 250 godišnje. Raspadom komunizma postupno raste i broj terorističkih udara u istočnoj Europi. Za razliku od komunističkog razdoblja kada je protudržavni terorizam bio nepoznanica u istočnom bloku, od kraja 1980-ih u tom se dijelu svijeta događa 200-tinjak terorističkih udara godišnje.
Kriza i sukobi u nizu država (Gruzija, Ukrajina,Armenija itd.) eskalirali su terorizam posljednjih godina tako da se broj terorističkih akata u istočnoj Europi približio brojci tisuću. Treći val terorizma, tzv. val „Nove ljevice“ (New Left Wave) koji je trajao posljednjih desetljeća prošlog stoljeća posebno je zahvatio zapadnu Europu. Pojam „nova ljevica“ koji se veže uz Wrighta C. Millsa kao politički i društveni pokret svoje teorijsko uporište crpio je iz razmatranja zastupnika kritičke teorije društva, revolucionarnih ideja i tradicije anarhističkog mišljenja.
Iz njegova okrilja nastao je niz terorističkih organizacija u nizu zapadnoeuropskih država koje su željele promjenu političkog poretka. Teroristički pokret europske ljevice bio je uvjeren u uspjeh promjene političkog poretka u zapadnoj Europi i razaranja društva „direktnom akcijom“ (teror) koja je trebala uništiti institucije i ljude koji su služili tom poretku.
Shvaćajući zahtjevnost izazova koji su postavili, odrednica im je bila nepostojanje straha pred ogromnom dimenzijom vlastitih ciljeva, kako rističko djelovanje ljevice u Europi predvodili su: Crvene brigade u Italiji (tal. Brigate Rosse), Direktna akcija (franc. Action Directe) u Francuskoj, Frakcija crvene armije (njem. Rote Arme Fraktion – RAF) u Njemačkoj, Borbene komunističke ćelije u Belgiji (Cellules Communistes Combattantes – CCC), Revolucionarna organizacija 17. studeni (grč. Epanastatiki Organosi 17 Noembri – 17 N) u Grčkoj. Paralelno s tim stvoren je ili reaktiviran niz terorističkih organizacija koje su uporabom terora nastojale ostvariti nacionalne ideale državnosti: Irska republikanska armija (engl. Irish Republican Army – IRA) i Baskijska domovina i sloboda (bask. Euskadi Ta Askatasuna – ETA). Ukupno, krvavi teror bio je europska svakodnevnica, a Europa svjetsko središte terorizma. Bilo je to zaista razdoblje „olovnih godina“ (tal. anni di piombo), kako su to isticali talijanski ljevičari...
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne Povijesti od 4. ožujka na svim kioscima!
