VP magazin , lipanj 2012. godine

U Zagrebu već gotovo 70 godina žive nekadašnji ratni drugovi, članovi iste posade njemačkoga  bombardera, Milivoj Boroša i Marko Zeljak. Imaju po 90 godina. Jedan  je u staračkomu domu, vrlo je aktivan, ali poluslijep. Drugi živi u stanu na Trešnjevci. Nedavno je ostao bez supruge, Ruskinje Aleksandre i kćeri Tatjane. Bivši kolege ne razgovaraju i ne žele se vidjeti gotovo punih sedam desetljeća, još od onoga ljetnoga dana 1942. godine. Tada se zbio događaj koji je promijenio njihov život. Izvadak iz dnevnika 5. zrakoplovne  skupine za 25. lipanj 1942. „Zrakoplov posade Okševski u sastavu: pilot narednik Okševski Oleg, izvidnik Boroša Milivoj, krugovalničar narednik Zeljak Marko i mehaničar-strijelac Okševski Leo, doletila je u sastavu svog lanca do 5 kilometara ispred mjesta Solzy i poslije datog razlaza nije se spustio na letelište. Pošto se toga časa u zraku nalazilo 11 zrakoplova nije primjećeno u kojem pravcu i kada je posada Okševski nestala. Istoga dana poduzete su sve raspoložive mjere da se zrakoplov pronađe, ali i pored naknadno izvršenih pretraga bliže i daljnje okoline Solzya posada i zrakoplov nije pronađena. Po naknadno prikupljenim indicijama, postoji nedokazana sumnja da je posada na krilašu prebjegla neprijatelju.“

I uistinu kako se pretpostavljalo zrakoplov je preletio na sovjetsku stranu, a junaci naše priče, obojica tada još dvadesetogodišnjaci našli su se  u Sovjetskom Savezu zatočeni kao bivši pripadnici njemačkih zračnih snaga. Osim što su bili vršnjaci bili su i zemljaci. Jedan iako rođen u Zagrebu, podrijetlom je iz Zagorja, a drugi je iz okolice Varaždina. Marko Zeljak rođen je 1917. u Beletincu pokraj Varaždina. Djeca siromašnih roditelja mogla su tada birati dva životna poziva: u vojnike ili u svećenike. Brat Marka Zeljaka otišao je u svećenike. Marka je otac poslao u vojnike. Godine 1935. postao je pitomac Pješadijske podoficirske škole Kraljice Marije u Ilici 242 u Zagrebu. Nakon što je završio dvije i pol godine s odličnim uspjehom raspoređen je kao podnarednik u 38. pješadijski puk u Podgorici. Kada je položio narednički ispit prijavio se u zrakoplovstvo. Prvo je bio u Novom Sadu među vozačima, a potom se prijavio u pilotsku školu i počeo sa satovima letenja. Zbog zavidnosti bivših kolega, koji nisu poput njega imali privilegije letačkoga osoblja i stoga ga optužili da je odbio biti vozač, zabranili su mu daljnje letenje. Da ne bi ostao bez zvanja preporučili su mu radiotelegrafsku školu. Zeljak: – I kad sam ja prešao u radio telegrafsku školu najprije u Pančevu, a poslije u Svjetlini, obećali su da tko će završiti prvi u rangu da će moći birati mjesto službovanja. I ja sam se zainatio i završio prvi u rangu. I kad smo se raspoređivali komandant škole mene pita kuda bi ja. Ja kažem u Zagreb. A u Zagrebu su bila četiri radiotelegrafista, bilo je popunjeno, a drugo, politika je  bila ta da su Hrvati morali službova ti u Srbiji, Bosni i Makedoniji, a Srbi su bili u Hrvatskoj. Ali ja sam tražio i sada komandant kaže: „Mi smo obećali da bi dali drugima volju za rad mi moramo to ispuniti“, i tako su oni jednoga iz Zagreba prebacili u Niš, a ja sam došao u Zagreb, na Borongaj kao zemaljski radiotelegrafista. Milivoj Boroša rođen je 1920. u Zagrebu, u obitelji vojnoga glazbenika. Kao dječak maštao je da postane slikar. Upisao je i završio prvi razred škole za primijenjene umjetnosti u Zagrebu i iako je dobio stipendi- ju za daljnje školovanje u Švedskoj  zbog nedostatka novca za put to mu je propalo.

Boroša: – Pošto nas je bilo osmero djece i dosta teško se živjelo, odlučio sam da idem u vojsku, pa sam konkurisao za 13. klasu vojske u Novom Sadu i odmah sam primljen. Nakon devet mjeseci unapređen sam u čin kaplara, a u kolovozu ‘39. godine moja se klasa prevodi u 11. klasu Pomorske zrakoplovne škole u Divuljama i tamo završavam s odličnim uspjehom osmi u rangu. Po završetku škole, koja je završila ustvari šest mjeseci ranije zbog ratne situacije, 30. marta ‘41. godine otišao sam u Kumbor na dužnost drugog hidromehaničara u 21. eskadrilu 3. hidrokomande u Boki Kotorskoj. 

Kada je 6. travnja 1941. nacistička Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju Milivoj je Boroša u Boki Kotorskoj, gdje je stigao samo nekoliko dana ranije, doživio talijansko bombardiranje, ali i sramotnu predaju Jugoslavenske kraljevske vojske: – U Kotor su najedanput dolazili masovno s automobilima razni bogataši koji su imali automobile, ministri, generali i tamo čekali da ih s avionima prebacujem u Grčku. 

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’