Jedna od prepoznatljivijih fotografija iz Drugoga svjetskog rata, ali i općenito 20. stoljeća, nesumnjivo jest ona podizanja zastave na Iwo Jimi. Trenutak u kojemu šestorica vojnika podižu američku zastavu savršeno je uhvatio Joe Rosenthal i njome simbolički obilježio primicanje kraju najvećega sukoba dvadesetog stoljeća. Pri tome ne samo da je ušao u antologiju ratne fotografije već je naknadno osvojio i Pulitzerovu nagradu. Kasnije sitne kontroverze oko snimanja nisu utjecale na stav da je, uz fotografije njemačkih vojnika na poljskoj granici, »Velike trojke« iz Jalte, dizanja sovjetske zastave na Reichstagu ili proslave kraja rata na ulicama New Yorka, riječ o jednoj od najupečatljivijih ratnih fotografija nastalih u tome razdoblju.

Simbolikom koju nosi fotografija je inspirirala jednoga od rijetkih preživjelih nestora klasične kinematografije – Clinta Eastwooda – da 2005. godine snimi »back-to-back« filmove o Bitci za Iwo Jimu. Prvi film, »Zastave naših očeva« (engl. »Flags of our fathers«, 2006), bavi se šestoricom vojnika koji su na Rosenthalovoj fotografiji snimljeni kako dižu zastavu. Kroz seriju »flashbackova« film opisuje ne samo ratne događaje već se referira i na postratno razdoblje i kako su se preživjeli heroji snašli u civilnome životu. Po tematici jasno je da se radi o »američkoj« temi, usko vezanoj uz tada još svježe »Spašavanje vojnika Ryana« i miniseriju »Združena braća«, i nimalo ne iznenađuje što je tu temu obradio na takav, ponekad i kritičan način spram američkog establišmenta. Cijeli Eastwoodov redateljski opus, napose nakon »Nepomirljivih«, koji su mu bili prekretnica u autorskome smislu, zapravo je dobrim svojim dijelom blago seciranje općih tema i motiva američkoga društva. Iznenađenje stoga predstavlja drugi dio tih »back-to-back« filmova o Iwo Jimi – »Pisma s Iwo Jime« (engl. »Letters from Iwo Jima«, 2006). U njemu je Eastwood bitku prikazao iz perspektive japanskih vojnika, uz gotovo sve dijaloge snimljene na japanskome jeziku, s prirodnim govornicima i naturščicima, te uz tek jednog globalno poznatog japanskog glumca – Kena Watanabea.

Film je većim dijelom utemeljen na autobiografskom djelu, odnosno seriji pisama generala Tadamichia Kuribayashia »Gyokusai sōshikikan no etegami«, zapovjednika na Iwo Jimi. Sam je redatelj priznao da ga je, tijekom istraživanja bitke, zaintrigiralo tko je bio Kuribayashi. »Pitao sam se«, rekao je Eastwood (Rebecca Murray, 2006), »kakva je to osoba branila otok na tako žestok, ali opet pametan način kopajući tunele diljem otoka i smještajući svu logistiku ispod zemlje, na posve različit način od ostalih japanskih obrambenih sustava toga vremena. Obranu je, očito, osmislio netko vrlo kreativan, modernog načina razmišljanja.« U skladu s time da se njegovi filmovi gotovo redovito bave pojedincima koji su u latentnom sukobu sa sustavom – u više navrata je potvrdio kako oduvijek štuje pojedince koji inzistiraju na svojim idejama – glavni je lik ovoga 141-minutnog filma upravo general Kuribayashi (Ken Watanabe). Tek pristigao na otok, koji dan prije početka bitke, sa zadaćom da čim više zadrži Amerikance, Kuribayashi mijenja obrambene planove, pomičeprve linije obrane s plaža i naređuje prokopavanje sustava tunela...

Nastavak teksta čitajte u novome broju VP magazina, od 5. prosinca na svim kioscima!

Rad od kuće za 8000€ mjesečno bez diplome? Da, postoji takvo radno mjesto