"Ljudi, države i strah“ – naslov je jednog od najpoznatijih djela iz područja sigurnosnih studija u kojem autor Barry Buzan, kao jedan od predstavnika kopenhaške škole, revidira postojeće perspektive sigurnosnih studija u kojima se napušta tradicionalna realistička forma državnocentričnosti, koja je bila dominantna posebno u razdoblju hladnog rata, te se uvode novi referentni objekti sigurnosti, kao što je društvena sigurnost, koji bitno mijenjaju analitičke perspektive.
Francuska revolucija, kao jedan od najmonumentalnijih događaja u europskoj i svjetskoj povijesti, označila je radikalnu transformaciju društvenih odnosa, odnosa moći i pitanja, odnosno uloge identiteta. Ono što je uslijedilo u narednom razdoblju modernizma, odnosno industrijske revolucije, tehnološkog razvoja i kapitalizma, kao forme društvenog uređenja u danom geopolitičkom okruženju, stvorilo je preduvjete za razvoj onog što danas nazivamo najsnažnijom jedinicom i oblikom društvene organizacije – nacionalne države.
Nacionalizmi koji su djelovali u Europi tijekom 19. stoljeća stubokom su promijenili formu društvenog ugovora, u kojima su vladari, zbog racionalnih i praktičnih razloga, bili prisiljeni veću vlast predati društvenim pokretima koji su u zamjenu središnjim vlastima pružali mogućnost uživanja plodova kapitalizma, ali prvenstveno u vidu obrane i rata i provođenja jedinog legitimnog oblika organiziranog nasilja. Upravo su rat i mobilizacija, uvjetovani tehnološkim razvojem, bili jedan od ključnih faktora ovih procesa, što se može poistovjetiti s poznatom izjavom Charlesa Tillyja, jednog od najvećih sociologa 21. stoljeća, o tome kako „države stvaraju rat i rat stvara države“, referirajući se na niz funkcija u vidu organiziranog nasilja moderne države koja je okarakterizirala procese samog nastanka modernih država. Iako je Francuska revolucija označila početak navedenih procesa, oni su se kao i svi drugi pokreti i društvene promjene uvelike razlikovali od države do države, kako intenzitetom, tako u konačnici i brutalnošću koja je nažalost postala sastavni dio postrevolucionarne Francuske i kasnije Rusije.
Koliko god ti procesi bili snažni i koliko god ih stanovništvo masovno podržavalo, slijedeći klasičnu političku strukturnu teoriju društvenih pokreta oni ne mogu biti uspješni u vidu revolucionarnog djelovanja ako ne dođe do implozije državnog aparata naspram kojeg je slomljen društveni ugovor. Ključni faktor implozija su uglavnom vojna i materijalna iscrpljenost „ancien regimea“, stoga ne iznenađuje da su nacionalistički društveni pokreti trebali čekati do kraja Prvog svjetskog rata da carstva pošalju u ropotarnicu povijesti, a nacionalne države postave na tron ključnih aktera međunarodnih odnosa.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 4. kolovoza 2018.
