Tijekom Drugoga svjetskog rata sve države Trojnog pakta ustrojile su neku vrstu radne službe u kojoj je način vršenja službe mogao biti dobrovoljan, ali i prisilan, već prema razdoblju, unutarnjem uređenju ili potrebi, a slične su organizacije stvorene i na svim okupiranim područjima. Uzor za mnoge od njih bila je njemačka Državna radna služba (Reichsarbeitsdienst – RAD) koju je Hitler utemeljio 1934. godine i njeno zapovjedništvo povjerio Konstantinu Hierlu.
Služba je, zapravo, nastala združivanjem nekoliko već ranije postojećih radnih službi, a na temelju zakonskih propisa iz 1935. godine postala je obvezna i trajala je šest mjeseci. Smatrana je pomoćnom službom njemačkih oružanih snaga, a njeni su pripadnici dobili posebne odore i znakovlje. Služba je opskrbljivala vojsku, popravljala ceste i željezničke pruge, gradila i popravljala zračne luke i uzletišta i obavljala mnoge druge poslove važne za potporu ratnih napora. Kako je rat odmicao, sve se više pripadnika RAD-a uključivalo u borbene akcije, a od sredine 1944. godine njeni su pripadnici prolazili i obveznu vojnu izobrazbu s oružjem; u okviru RAD-a ustrojene su čak i bitnice protuzračne obrane. obzirom na njemačko-talijansku okupaciju nije nimalo čudno što je brzo nakon nastanka NDH odlučeno da se utemelji slična radna služba.
Zakonskom odredbom od 30. srpnja 1941. nastaje Državna časna radna služba (DČRS) kao opća i obvezatna služba za sve državljane obaju spolova od navršene 19. do navršene 25. godine života. Služba je trajala godinu dana, a na čelu joj je stajao „državni vođa rada“, koji je neposredno bio podređen poglavniku i kao takav sudjelovao na sjednicama vlade na kojima se raspravljalo o predmetima koji su se odnosili na DČRS. Za prvoga državnog vođu rada imenovan je intendantski pukovnik Ferdo pl. Halla, a kasnije ga je zamijenio Dušan Palčić.
Nastavak teksta čitajte u novom izdanju Vojne Povijesti od 4. veljače na svim kioscima!
Baba snila ono što joj milo.