Dana 15. siječnja 2017. Republika Hrvatska obilježila je značajnu obljetnicu: 25 godina međunarodnog priznanja. Datum 15. siječnja 1992. jedan je od najznačajnijih datuma hrvatske povijesti. Međunarodna zajednica toga je dana priznala činjenicu hrvatske državnosti. Shvativši da je bivša SFRJ otišla u nepovratnu povijest te da su hrvatska država i hrvatski narod odlučni i sposobni ostvariti slobodu i obraniti se od velikosrpske agresije, opstojnost i postojanost hrvatske države međunarodni centri moći nisu mogli negirati. Hrvatska je država postala stvarni subjekt međunarodnog poretka koji nitko više nikada ne može dovesti u pitanje. Disolucija bivše države i veličanstveni Domovinski rat dokazali su da hrvatska država posjeduje funkcionalne sposobnosti te da je sposobna ostvariti temeljnu kategoriju nacionalne sigurnosti: fizički opstanak države i njezina stanovništva. Upravo posljednjih mjeseci, slučajno ili ne, vlada premijera Andreja Plenkovića tematiku nacionalne sigurnosti postavila je kao jedan od prioriteta. Vlada je odlučna u donošenju nove Strategije nacionalne sigurnosti i stvaranju reformiranog sustava nacionalne sigurnosti koji funkcionalno i efikasno treba odgovoriti novim izazovima. Hvalevrijedan je to državnički potez. Naznačeni kontekst okvir je za analizu nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske u proteklih 25 godina, ali i projekciju budućih izazova. Nacionalna sigurnost odnosi se na sigurnost države i nacije. Nacionalnu sigurnost Hrvatske te institucije nacionalne sigurnosti i njihovo funkcioniranje moguće je analizirati kroz dvije faze, odnosno perspektive, pri čemu su obje neodvojive od procesa državotvornosti. Prva faza odnosi se na proces stvaranja hrvatske države, a druga na proces njezine unutarnje izgradnje. Početno razdoblje nastanka hrvatske države karakterizira amalgam različitih procesa i događaja: ratne okolnosti, embargo međunarodne zajednice, međunarodnopravno priznanje, angažman međunarodnih mirovnih misija u Republici Hrvatskoj, oslobođenje okupiranih područja i uspostava suvereniteta na međunarodnopravno priznatom teritoriju. Tijekom Domovinskog rata ukupno državno djelovanje bilo je isključivo orijentirano na obranu i oslobođenje zemlje i integraciju okupiranih područja u ustavno-pravni poredak. Sve ostalo bilo je u drugom planu. Relevantne znanstveno-stručne studije ukazuju da su ti nepovoljni uvjeti, zajedno s činjenicom da RH kao nova država nije naslijedila institucije sustava nacionalne sigurnosti, već ih je morala stvarati ispočetka, rezultirali s nekoliko obilježja sustava nacionalne sigurnosti, pri čemu je prvi da su funkcionalni imperativi prevladavali: svi napori bili su usmjereni prema obrani od agresije. Imperativ obrane od agresije rezultirao je time da je najveća pozornost bila posvećena oružanim snagama, dok su ostale komponente sustava nacionalne sigurnosti bile manje u fokusu interesa...
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne Povijesti od 4. veljače na svim kioscima!
