Gotovo neposredno nakon što je operacija “Oluja” provedena, ona je iz srpskih, ali i brojnih međunarodnih krugova proglašena hrvatskim “etničkim čišćenjem” srpskog stanovništva s područja Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije, na kojima je krajem 1991. proglašena “Republika Srpska Krajina” (RSK), nastala u srpskoj agresiji na Hrvatsku. Na sličan način “Oluja” je označena i u nedavnoj presudi hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku. Presuda Haaškog suda očito nije uzela u obzir pozadinu događaja koji su doveli do “Oluje” i masovnog odlaska srpskog stanovništva tijekom te hrvatske operacije.
U presudi je za odlazak Srba okrivljena hrvatska strana, koja je, prema takvoj interpretaciji, svojim topničkim napadima na gradove (Benkovac, Knin, Obrovac) natjerala srpsko stanovništvo na bijeg. Iako je Haaški sud u presudi hrvatskim generalima priznao da je vodstvo RSK tijekom prvog dana “Oluje” naredilo provođenje organizirane evakuacije civilnog stanovništva s područja južne Like i sjeverne Dalmacije, ipak je “zaključio” da spomenuta evakuacija zapravo nije bila ključni razlog zbog kojeg je srpsko stanovništvo napustilo to područje.
Tako je Haaški sud svoju presudu formulirao na način kao da je rat započeo s “Olujom”, zanemarujući sve ono što se u Hrvatskoj dogodilo od početka 1990-ih godina. Jedna od glavnih značajki srpskog nacionalnog pokreta kojem je na čelo stao Slobodan Milošević bila je žestoka protuhrvatska promidžba. Hrvati i Hrvatska automatski su izjednačavani s “ustašama” i “ustaškim genocidom”. Takvim krilaticama obilno je opravdavana i agresija na Hrvatsku tijekom 1991. godine.
