U drugoj polovini 19. stoljeća Osmansko Carstvo oslabjelo je iznutra i gubilo teritorije u ratovima s Austrijom, Rusijom i Venecijom. U Bosni i Hercegovini, pograničnom i najugroženijem turskom pašaluku, dolazi do mnogobrojnih buna. Ovi su pokreti imali ponajprije socijalno, zatim oslobodilačko i nacionalno obilježje. Nakon sloma bosanskog plemstva, počeli su ustanci pokorenih kršćana, poglavito na granici s Crnom Gorom, koja je sustavno pomagala ustanike. Kada se Beč odlučio domoći Bosne i Hercegovine, car Franjo Josip posjetio je Dalmaciju kako bi potaknuo kršćansku raju uzduž granice na pobunu protiv Turaka. U proljeće 1875. po hercegovačkim selima počinju prva jasna govorkanja o pobuni, a odluka o dizanju općeg ustanka ubrzo je donesena na sastancima lokalnih hrvatskih i srpskih prvaka.
U blizini Gabele, 19. lipnja 1875., pod vodstvom katoličkoga svećenika Ivana Musića počela je pobuna hercegovačkih Hrvata. Dvadeset dana poslije odjeknula je i takozvana nevesinjska puška koja je označila početak ustanka Srba u istočnoj Hercegovini, a ustanku su se uskoro pridružili Srbi u sjeverozapadnoj Bosni.
Sljedeće godine u rat su na ustaničkoj strani ušle Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora te sljedeće godine i Rusija kako bi spasila poraženu Srbiju. Hercegovačkim ustankom počela je velika istočna kriza i konačno rješavanje istočnog pitanja. Osmansko Carstvo slomilo je ustanak, ali je bilo vojnički poraženo od Rusije i moralo pristati na mir u San Stefanu, a zatim i na novi mirovni kongres u Berlinu 1878. Na kongresu u Berlinu Bosna i Hercegovina je predana na upravu Austro-Ugarskoj. Junak hercegovačkog ustanka don Ivan Musić tada je odbio sve počasti i nagrade za uspjehe u ustanku. Napustio je župu, uzeo voljenu djevojku Cviju i prebjegao u Srbiju. Ondje je desetak godina radio kao poštanski službenik. Umro je zaboravljen 1888. u četrdesetoj godini života i pokopan na beogradskom groblju.
