Krajem lipnja 1991. godine Hrvatska stranka prava otpočela je ustroj Hrvatskih obrambenih snaga - HOS, postrojbi u čiji su sastav ulazili dragovoljci bez obzira na njihovu stranačku pripadnost. Ovo je priča o postrojbi koja je dragovoljno krajem rujna otišla put vukovarskoga ratnog pakla i koja je u Domovinskom ratu, gledajući u postocima, pretrpjela enormne gubitke. Od 58 pripadnika te postrojbe, Samostalne satnije HOS-a Vukovar, 28 ih je poginulo u Vukovaru ili oko njega (ili zbog posljedica ranjavanja ili boravka u logoru), a većina ostalih više je puta ranjavana tijekom borbi u listopadu i studenome. Stoga možemo konstatirati da je zapravo riječ o postrojbi s vjerojatno najvećim gubicima u ratu u kojoj je više od pola ljudi poginulo, a među preostalima, gotovo 80 posto ih je ranjeno ili kompletno izbačeno iz stroja.
Tako je bilo i na drugim područjima. U knjizi „Čovjek i rat“ (Split, 2011., str. 163. – 165. ), prvog zapovjednika 4. brigade ZNG-a generala Ive Jelića, navodi se da su HOS-ovci primljeni u brigadu „uz uvjet da bezuvjetno izvršavaju njegove zapovijedi“, što je odlučno prihvaćeno. Jelića „nije zanimala politika, jedino uspjesi na bojnom polju, a momci iz HOS-a to su povjerenje potvrdili na najbolji mogući način i to hrabrošću i poštenjem“. I drugim zapovjednicima koji su primili postrojbe HOS-a u svoje brigade (113., 126., 142. i druge brigade HV-a) „nije bilo stalo do političke licemjerne arogancije i bahatosti, nego do ratnika s kojima će izvršiti bojne zadaće, a HOS-ovci su bili dobri ratnici“.

Stručni, znanstveni i tehnički poslovi skinuli su s ‘trona’ trgovinu’ Najveći poduzetnik postao je Pavao Vujnovac