Prije dvije godine iz tiska je izašlo hrvatsko izdanje knjige „Hrvatska legija: 369. pojačana (hrvatska) pješačka pukovnija na Istočnom bojištu 1941.-1943“. Kako se o knjizi u hrvatskim glasilima već dosta pisalo i njezin je sadržaj u više navrata predstavljen javnosti, na ovom mjestu ne bih išao u uobičajeni prikaz i prepričavanje njezinoga sadržaja, već bih je nastojao približiti čitopotateljima časopisa „Vojna povijest“ kroz biografiju nadporučnika Veljka Ostojića. Naime, nakon objavljivanja engleskog izdanja knjige u Australiji 2010. zaprimio sam mnoštvo različitih reakcija, a svakako najdojmljivije od osoba čiji su očevi i djedovi služili u redovima pukovnije. Od rodbine legionara saznao sam mnogo vrijednih podataka o sudbinama pojedinih pripadnika pukovnije. Još se jednom najtoplije zahvaljujem svima koji su bili spremni podijeliti ove podatke sa mnom, a ovom prilikom posebno bih istaknuo obitelj Ostojić u čijemu se vlasništvu nalaze fotografije koje su popratni dio ovoga članka i koja je ljubazno dopustila da se koriste u znanstveno-istraživačke svrhe.
FOTO: Zapadni kolodvor u Zagrebu, 24. lipnja 1941. godine. Odlazak topničkoga odjela na obuku u Döllersheim
Fotografije je snimio topnički nadporučnik Veljko Ostojić koji se u pukovniji nalazio od njezinoga osnutka i s kojom je na Istočnom bojištu boravio sve do njezinoga ulaska u Staljingrad. U topnički odjel 369. pojačane (hrvatske) pješačke pukovnije stupio je 10. srpnja 1941. godine kao poručnik u 1. bitnici, a prema vlastitomu iskazu na službu u Hrvatsku legiju nije se javio dragovoljno već je na ovu dužnost premješten iz Savskoga topničkog odjela zapoviješću MINDOM-a. Nakon kratkotrajne obuke u Döllersheimu i preuzimanja njemačke opreme i naoružanja topnički odjel upućen je 16. kolovoza 1941. godine na Istočno bojište. Cjelokupna je pukovnija do negdašnje Rumunjsko- sovjetske granice prebačena željeznicom nakon čega je uslijedila mukotrpna hodnja do bojišnice udaljene u tom trenutku preko 700 km. Po lošim i malobrojnim cestama, koje bi se u kišnim razdobljima pretvarale u beskonačne rijeke blata, topovi i kola propadali su do osovina u žitko blato, a kako je područje Moldavije i zapadnoga dijela Ukrajine pretežito brjegovito, uspon i na najmanji brežuljak u ovakvim uvjetima predstavljao je strahovite napore za konje. Hodnja je trajala mjesec dana i nakon jednotjednoga odmora topnički odjel raspoređen je na bojišnicu. Pukovnija je ušla u sastav 100. lake pješačke divizije (100. leichte Infanterie Division), a sam topnički odjel potpao je pod zapovjedništvo njezine 83. topničke pukovnije (83. Artillerie Regiment). U tom se trenutku 100. lako pješačka divizija nalazila u napredovanju prema Harkovu, ali je uslijed nepovoljnih vremenskih prilika i pojačanoga sovjetskog otpora zaustavljena pred mjestom Kolomak na istoimenoj rijeci.
FOTO: Topnici utvrđuju položaje na rijeci Mius, prosinac 1941.
Potporu proboju sovjetske obrambene crte pruža i hrvatski topnički odjel, kojemu je to prvo borbeno djelovanje na Istočnom bojištu. U dvodnevnim borbama od 16. i 17. listopada 1941., u kojima su sudjelovale i postrojbe iz sastava 369. pojačane pješačke pukovnije, zauzet je Kolomak nakon čega je uslijedio brz prodor prema Harkovu. U borbama za sam grad Harkov topnički odjel nije imao učešća, a nakon zauzimanja grada uslijedilo je zatišje na ovomu dijelu bojišnice. Ovo razdoblje mirovanja pukovnija je iskoristila za dodatnu obuku, a poručnik Ostojić nastojao je barem djelomično nadoknaditi propust nastao uslijed nagloga odlaska na Istočno bojište i zbog koga je bio prisiljen odgoditi već dogovoreno vjenčanje. U brak je stoga stupio „per procuram“, s odstojanja, a svečanost je objavljena 17. studenoga 1941. Vjenčani mu je kum bio zapovjednik 1. bitnice, satnik Marijan Prišlin. Kada su krajem studenoga 1941. godine snage Crvene armije pokrenule snažnu protuofenzivu na južnom dijelu Istočnoga bojišta kojom su odbacile njemačku 1. oklopnu armiju na rijeku Mius, kao pojačanje na ovaj dio bojišnice upućena je i 100. laka pješačka divizija. Hodnja do novih položaja trajala je mjesec dana, ovoga puta u uvjetima najgore ruske zime s temperaturama koje su se noću spuštale i do -45° C. Iz ovoga razdoblja nema puno slika u Ostojićevom albumu jer kako je sam zabilježio: „(…) dugo nisam ništa niti želio, niti mogao snimati- jer sam se smrznuo i ja i aparat i volja“.
Čitajte nastavak feljtona od ponedjeljka, 1. prosinca.
Borba za bilo kakvu ideologiju, bilo ona fašistička ili komunistička, je najbesmislenija moguća stvar. Bila i ostala. Ove slike i ovaj članak treba zato čitati u tom kontekstu. Kao i puno puta prije toga, a potom i 45 godina nakon toga, Hrvati su bili u službi tuđeg. I to je čitava tragedija. A što se tiče partizana, partizanskog ustanka nije bilo sve dok Staljin nije zaratio sa svojim dotadašnjim saveznikom Hitlerom koji je žario i palio po Europi još od 1939. A da ne govorim o post-1945. razdoblju ratnih zločina u organizaciji partizana. Svatko tko ima krvi na rukama zaslužuje samo prijezir, a nikakvo divljenje u ime ove ili one "ispravne" ideologije.