Poslije napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. godine, u borbe na Istoku uključila se i Nezavisna Država Hrvatska. Iako nije službeno navijestio rat Sovjetskom Savezu, poglavnik NDH Ante Pavelić na Istočno je bojište uputio dobrovoljačke postrojbe okupljene pod zajedničkim imenom „Hrvatska legija“. Time su se priključili brojnim postrojbama koje su njemački saveznici ili okupirane europske zemlje slale kao pomoć u Hitlerovom pohodu protiv boljševizma, kako ga je tumačila nacistička propaganda. Hrvatsku legiju činile su kopnene, zrakoplovne i pomorske postrojbe. Kopnene postrojbe činile su 369. ojačana pješačka pukovnija u sklopu njemačke vojske i Lako prevozni zdrug koji su podigli i opremili Talijani. Zrakoplovci su bili ustrojeni u 4. lovačko i 5. bombardersko jato Hrvatske zrakoplovne legije, koje su opremili i uvježbali Nijemci. Na Crno more poslana je Hrvatska pomorska legija, odnosno Hrvatski pomorski odjel.
U njemačkim planovima za napad na Sovjetski Savez nije bilo planirano stvaranje njemačkih mornaričkih postrojbi na Crnom moru jer Njemačka nije računala s dugotrajnim ratom te se u prvotnim operacijama oslanjala na savezničku rumunjsku mornaricu.
Stoga su i njemačke mornaričke postrojbe nastajale improvizirano i postupno, ovisno o napredovanju i kasnijem povlačenju njemačkih i drugih osovinskih snaga na crnomorskoj bojišnici. Prve njemačke plovne jedinice, dvotrupne desantne “splavi“ tipa „Siebel“ (Siebel-Fähren), koje su stigle na Crno more, nisu pripadale mornarici, nego kopnenoj vojsci, tj. opkoparima, koji su bili zaduženi za desante. Osim toga, u Varni je sagrađen i niz desantnih brodova od kojih su neki poslani u Egejsko more. Drugi ratni brodovi i plovila stizali su s Egejskoga mora ili su dopremani Dunavom, a neki su zaplijenjeni u sovjetskim lukama. Ni za tako malo brodova nije bilo dovoljno posada pa je zapovjedništvo njemačke Ratne mornarice (Kriegsmarine) vrlo rado prihvatilo ponuđeni kontingent mornara Hrvatskoga pomorskoga odjela. Oni su uskoro postali jedna od prvih mornaričkih postrojbi koja je djelovala na Crnom moru pod njemačkom zastavom.
Osim kao pomoć savezniku, osnivanje Hrvatskoga pomorskoga odjela značilo je i očuvanje hrvatske ratne mornarice. Naime, nakon kratkotrajnog travanjskog rata 1941. godine, Italija je stekla veliki dio istočnojadranske obale, koju je poglavnik NDH Ante Pavelić zbog talijanske zaštite u prošlosti, kao i pomoći u stjecanju vlasti, Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941., morao prepustiti svom savezniku. Kako bi postigla potpunu premoć na Jadranu, Italija je zabranila NDH držanje bilo kakve mornarice u „Demilitariziranoj zoni“ na dijelu obale Jadrana ostavljenom NDH, osim za redarstvenu i rizničku službu. Mornarica je ipak postojala, pretežito na rijekama i u uredskim poslovima. NDH se zbog toga našla u nezavidnom položaju, ali u ovom slučaju nije mogla računati na njemačku pomoć. Zbog opasnosti od prekida hrvatske pomorske tradicije, početkom srpnja 1941. odlučeno je iskoristiti njemački napad na Sovjetski Savez i osnovati Hrvatski pomorski odjel po uzoru na Nijemcima već ranije ponuđenu Hrvatsku legiju, sastavljenu od pripadnika kopnene vojske i zrakoplovstva, kao pomoć Njemačkoj za zajedničku borbu na Istoku. Hrvatski vojskovođa Kvaternik stavio je Nijemcima na raspolaganje od 10-15 pomorskih časnika, 10-12 strojarskih časnika, 20 dočasnika brodarske grane, 30 dočasnika topničke grane, 15 dočasnika torpedne grane, 15 dočasnika minerske grane, 10 električara, 10 vodnika signalista i 1000 strojara (vjerojatno se radi o mornarima). S njemačkom je stranom (kapetanom fregate Benneckeom) o osnutku i ustroju Legije pregovarao kapetan fregate (poslije kapetan bojnoga broda) Andro Vrkljan, koji je 9. srpnja 1941. postavljen za zapovjednika Pomorske legije.
Zbog velikih njemačkih uspjeha i brzoga napredovanja na Istoku, ustroj Hrvatske pomorske legije morao je biti obavljen u najkraćem mogućem roku. Stoga je već 17. srpnja 1941. krenula prva skupina od 120 mornara, dočasnika i časnika željeznicom iz Zagreba preko Zemuna, Beograda i Sofije u Varnu, u inače neutralnoj Bugarskoj. Tamo je smještena u crnomorsko ljetovalište „Sv. Konstantin“ te je opremljena i naoružana njemačkim odorama i oružjem. Hrvati su se nadali kako će djelovati u vlastitim odorama i pod hrvatskom zastavom, ali kako NDH službeno nije bila u ratu sa SSSR-om, “legioari” su morali služiti u njemačkim odorama i pod njemačkom zastavom kao dio njemačke mornarice. U suprotnome bi ih neprijateljska strana mogla doživljavati kao pirate i ne bi podlijegali ratnom pravu.
U početku su hrvatski pomorci nosili odore kopnene vojske, a tek su tijekom zime od 1942. na 1943. dobili njemačke mornaričke odore. Kao i ostale hrvatske legionarske postrojbe nosili su na desnom ili lijevom rukavu izvezeni hrvatski grb iznad kojega je bio natpis „Hrvatska”. Druga skupina od 88 ljudi stigla je u Varnu mjesec dana kasnije. Treća skupina od 50 ljudi krenula je 27. rujna iz Siska u Varnu, a četvrta od 82 čovjeka poslana je iz Zemuna tijekom siječnja 1942. i poput kasnijih skupina za popunu krenula izravno na Crno more. Uporište u Varni poslije je služilo kao opskrbna središnjica, a Pomorska legija (ukupne snage oko 340 ljudi) dobila je vlastiti broj vojne pošte – 23 713. U Bugarskoj je tada Komunistička partija Bugarske po naredbi Kominterne vršila sabotaže protiv raznih objekata i napadala malobrojne pripadnike njemačkih oružanih snaga, osobito oko Varne i Burgasa, pa je stoga prvi zadatak hrvatskih pomoraca bila stražarska služba u Varni i okolici.
Njemačke pomorske snage na Crnom moru otpadale su pod Zapovjedništvo mornaričkih skupina Jug (Marine-Gruppen-Kommando Süd) sa sjedištem u Sofiji (od 1944. u Beču). Tom su zapovjed- ništvu osim stožera Admirala Crnoga mora (Admiral Schwarzes Meer, od 2. siječnja 1942. Kommandierender Admiral Schwarzes Meer) bili podređeni i stožeri Admirala Egejskoga mora (Admiral Ägäis) i Jadranskoga mora (Admiral Adria). Tijekom rata po dručje pod nadležnosti Admirala Crnoga mora bilo je podijeljeno na četiri pomorska zapovjedništva, za Ukrajinu i Krim (Seekommandant „U“), potom Ukrajinu (Seekommandant „V“) i Kavkaz, Istočni Krim, Transnistrija-Rumunjska-Bugarska (Seekommandant „W“) te Kaspijsko more, Zapadni Krim i Ukrajina (Seekommandant „X“). Poslije povlačenja iz krimskoga i kavkaskoga po dručja zamijenilo ih je Pomorsko zapovjedništvo za Rumunjsku i Bugarsku, također pod nazivom Seekomm. „W“. Očito su stvarana i raspuštana jedna za drugim. Osim toga, od početka 1941. postojalo je njemačko mornaričko izaslanstvo pri rumunjskoj mornarici kao i stožer za vezu s bugarskom mornaricom. Iako Bugarska kao ni NDH nije službeno objavila rat Sovjetskom Savezu, osovinske su postrojbe rabile bugarski teritorij i luke, gradile brodove u bugarskim brodogradilištima te polagale minska polja pred bugarskom, kao i pred neutralnom turskom obalom. U početku su brodice Hrvatske legije bile prva plovila pod njemačkom zastavom na Crnom moru. Nasuprot njima stajala je moćna sovjetska mornarica Crnog mora.
Sovjetske pomorske snage na Crnom moru imale su u to doba 1 bojni brod, 5 krstarica, 20 razarača, 63 podmornice, niz motornih topovnjača i torpiljarki, dok su njemačke snage postepeno dopremile na Crno more 10 motornih torpiljarki (S-Boot), 23 brza minolovca (R-Boot), 6 malih podmornica, 5 minolovaca, 8 lovaca podmornica i 13 naoružanih transportnih brodova (KT-Schiff).
Postojala je i talijanska mornarička postrojba s nekoliko džepnih podmornica (klase CB) i motornih torpiljarki (MAS), ali su sve te snage zajedno s rumunjskim i hrvatskim postrojbama bile brojčano znatno slabije od sovjetskih. Moral sovjetskih posada bio je visok, ali su bile slabo uvježbane, a časnički je kadar bio desetkovan još prije rata tijekom Staljinovih čistki. Sovjeti su raspolagali i nizom zrakoplova pa su snage Osovine unatoč sovjetskim nedostatcima bile izložene čestim zračnim i pomorskim napadima.
Od lipnja 1941. do prosinca 1942. njemačke su postrojbe bile u ofenzivi, dok su se sovjetske branile i povlačile. Ipak za razliku od operacija sovjetske Baltičke flote, koja je bila odsječena u opkoljenom Lenjingradu, gdje su njezini brodovi pretežito služili kao usidrene ploveće bitnice, a posade se borile kao pješaštvo u obrani Lenjingrada, Crnomorska je flota bila aktivna tijekom cijeloga rata.
Polagala je mine pred vlastitom i protivničkom obalom, dopremala pojačanja i tvorivo u opkoljene gradove i na odsječene dijelove bojišnice, sudjelovala u evakuaciji ranjenika i civila, podupirala iskrcavanja (desante), gađala ciljeve na kopnu i napadala protivničke brodove. Također je sudjelovala u povlačenju vojnika, civila, vozila i tvoriva iz privremeno napuštenih luka. Osim većih površinskih brodova i topovnjača vrlo su aktivne bile podmornice, motorne torpiljarke i zrakoplovstvo.
U drugoj polovici rujna 1941. godine primio je Hrvatski pomorski odjel zapovijed pola ljudstva uputiti u Nikolajev na raspolaganje Pomorskom zapovjedniku Ukrajine za čišćenje plovnih putova od morskih mina. Daljnja upotreba Hrvata bila je predviđena na Kri- mu, jer se nadalo, da će se poslije zauzimanja Sevastopolja naći dovoljno plovila za ustroj flotile za traženje mina ili za obranu luke. Hrvatski su mornari putovali kopnenim putem i dolaskom na sovjetsko tlo iz prve su se ruke uvjerili u “istinitost“ komunističke propagande o Sovjetskom Savezu kao raju radnoga naroda. Što su dalje stizali sve su više vidjeli, a daljnje informacije su dobivali od samih ljudi, s kojim su se hrvatski mornari mogli sporazumijevati.
Tako se svima bez razlike pružila prigoda vidjeti sliku beskrajne tuge i nevolje. Druga polovica hrvatskih legionara stigla je šest tjedana kasnije. Nakon prvotnoga razočaranja s odorama, hrvatske je mornare ondje dočekalo još gore iznenađenje. Brodice – ribarski kuteri, koje su dobili iz sovjetskog ratnog plijena, imale su pogon na jedra i pomoćne motore, a bile su općenito u vrlo lošem stanju. Brodski su trupovi propuštali vodu, motori su bili toliko istrošeni da je bila prava vještina držati ih duže vremena u pogonu, jedra i užad bili su sve drugo nego uredna snast.
Na raspolaganju je bilo samo nekoliko lakih strojnica, pušaka i ručnih granata. U pogonskom materijalu vladala je oskudica. Nije bilo dovoljno pomorskih karata ni drugih nautičkih pomagala. Kompasi su bili nepouzdani. Ipak, hrvatske su posade uspjele osposobiti većinu brodova pa su ih koristili za ophodnu službu, a neke i za čišćenje mina. Kako brodski motori nisu bili pouzdani Hrvati su često morali jedriti, a samo je svaki peti brod bio naoružan lakom strojnicom. Osim toga, nisu djelovali kao jedinstvena postrojba, već su po odjelima s vlastitim plovilima bili raspoređeni u razne nekadašnje sovjetske luke. Zbog svega navedenoga, a prvenstveno zbog loših plovila te bojišnice na kojoj su djelovali, legionari su se sami prozvali „Argonautima 20. stoljeća”.
Od prvih dobivenih plovnih jedinica hrvatski su pomorci ustrojili jednu skupinu za traženje mina u rijeci Bug, u njegovom ušću i pred istim. Ipak, traženje mina moralo se često prekidati zbog pomanjkanja pogonskoga materijala, burnoga vremena i konačno zbog leda. Kada je početkom listopada 1941. godine Mariupol (danas Ždanov) zauzela 1. njemačka oklopna armija, tamošnjem njemačkom lučkom zapovjedništvu bio je pridodan hrvatski vod, sastavljen od poručnika bojnog broda Rumenovića, 3 časnika (poručnik fregate B. Ivančić, poručnik korvete S. Arnold i poručnik I. Capek) i 20 dočasnika i mornara.
U Mariupolu i okolici zaplijenjeno je više plovnih jedinica, pretežito motornih ribarskih kutera, ali u vrlo lošem stanju – zbog čega su ih Sovjeti vjerojatno tamo i ostavili. Kako njemačkih i hrvatskih mornara nije bilo dovoljno upućeno je još 20 hrvatskih mornara iz Nikolajeva u Mariupol. Nazočnost sovjetske Ratne mornarice u Azovskom moru i poteškoće u prehrani 1. oklopne armije određivale su uporabu i rad hrvatskoga odreda u Mariupolu u tom razdoblju. Hrvatski su pomorci od ribarskih kutera organizirali flotilu za zaštitu luke. Već je 31. listopada poručnik korvete Arnold uspješno i bez vlastitih gubitaka odbio napad sovjetskih zrakoplova na njegov sastav. Uz borbene zadaće na osobnu molbu zapovjednika 1. njemačke oklopne armije, general-pukovnika Ewalda von Kleista, poručnik je bojnoga broda Rumenović organizirao ribarsku flotilu, koja je dan i noć lovila ribu i uplovljavala u luku samo da iskrca ulov i dopuni zalihe. Ribari su bili Ukrajinci, izvježbani u ribolovu onih krajeva, koji su poznavali predjele s najunosnijim lovom i poznavali sve osobine starih i istrošenih kutera. Armija je namjestila i plaćala ribare, a Hrvati su samo vršili nadzor na brodovima, na svakom samo po jedan. Nije bilo ni jednog slučaja sabotaže ili bijega na obalu u sovjetskim rukama, koja je bila isto tako daleko kao i ona u vlastitim.
U kratkom roku njezinog djelova- nja u ribarstvu, hrvatska je jedinica predala tisuće tona najbolje ribe Oklopnoj armiji. Hrvatski pomorski odjel (Legija) bio je predviđen i za druge zadaće, a ne samo za obranu luke Mariupol i zaštitu ribolova u zaljevu Taganroga. On je trebao operirati u kanalu između Kerča i obala Kavkaza, čistiti morske mine i prevoziti postrojbe prilikom iskrcavanja na obali Kavkaza, koja leži na istočnoj strani kanala. To je tada bio jedini plovni sastav njemačke ratne mornarice na Azovskom moru, kamo drugi sastavi nisu mogli stići. Već sredinom studenoga nastupio je jak mraz, preteča strašne zime 1941./1942. godine, s prosječnim temperaturama od -20 do -30, a katkad i više stupnjeva. U luci Mariupol i na otvorenom moru počeo se hvatati led. Moralo se što prije isploviti iz Mariupola kako led ne bi blokirao brodove. Na 22. studenoga 1941. isplovila su 33 ribarska kutera iz Mariupola, a iz Bedjanska im se trebalo priključiti još 8 brodica. Dva su kutera ispala iz stroja već pri isplovljenju uslijed raznih kvarova, druga su dva otpala usput, a oni iz Berdjanska nisu bili na dogovorenom položaju. Berdjanski kuteri nisu mogli isploviti zbog leda, a oni iz Mariupola nisu smjeli uploviti u Berdjansk, da tamo ne zapnu. Vođa cijeloga sastava bio je poručnik bojnoga broda Rumenović. Vojničke jedinice na obali Azovskog mora između Mariupola i Geničeska bile su obaviještene o plovidbi sastava, a zatražena je i zračna zaštita.
Tri dana kasnije uplovila je flotila s 29 kutera u Geničesk. Putem su ju unatoč najavi i Nijemci i Rumunji gađali iz topova i strojnica, što je srećom prošlo bez žrtava. Zaštite iz zraka također nije bilo, jer ju je 4. zračna flota odbila pružiti zbog nedostatka zrakoplova. Flotila je u zadnjem trenutku uplovila u Geničesk, gdje ju je već iste noći blokirao led. Početkom prosinca 1941. cijela je legija skupljena u Nikolajevu, osim postrojbe koja je bila u Mariupolu. Sredinom prosinca podijeljena je na dva odjeljka, za Azovsko more i za Krim. Odjeljak za Azovsko more upućen je u Geničesk, a Krimski odjeljak u Jaltu. Odjeljak Azovskoga mora trebao je krajem prosinca 1941. sudjelovati u prijelazu na Kerč gdje su se nalazile znatne sovjetske snage, ali zbog leda i sovjetske nadmoći do ovog poduhvata srećom nikada nije došlo. Kako zbog leda brodovi nisu plovili, a i zbog blizine neprijatelja, hrvatski su pomorci postali pješaci zauzevši obrambene položaje u rovovima oko Geničeska. Ondje su ostali sve do otapanja leda u ožujku 1942. godine. Skupina legije koja se nalazila u Jalti, pronašla je i popravila šest ribarskih i 10 motornih brodica te održavala noćnu ophodnu službu pred lukom, dizala protivničke mine, postavljala vlastita minska polja te izgradila i održavala improviziranu lučku barikadu. Osim toga vršena je i stražarska služba ispred Ak Mečeta i Geničeska.
Usprkos početnim neugodnim iznenađenjima, hrvatski pomorci pokazali su zavidnu vještinu i snalažljivost pa su uskoro zadobili poštovanje svojih njemačkih i rumunjskih saveznika. Tijekom 1942. deset “najboljih” kutera opremljeno je za borbene zadaće i polaganje mina. Pri jednom takvom polaganju minskog po- lja legija je 19. travnja 1942. pretrpjela svoje najveće gubitke. Naime, uslijed tehničke grješke na sigurnosnom sustavu mina, došlo je do eksplozije na dvama improviziranim minopolagačima pri čemu su poginula 22 pomorca, među kojima jedan njemački i dva hrvatska časnika, a teško je ranjeno šestero ljudi. Ipak, unatoč ovoj tragediji u kojoj je izgubljena četvrtina ljudstva Azovskoga odjeljka, odjeli Hrvatske pomorske legije ostali su raspoređeni duž Crnog i Azovskog mora: u Varni, Odesi, Geničesku, Nikolajevu, Jalti, Taganrogu, Mariupolu, Berdjansku te Feodosiji i Jejsku. Ondje su obavljali niz važnih zadataka, uz već spomenutu predstražarsku službu i zaštitu ribarstva u Azovskom moru, zaposjedanje glavne borbene crte kod Geničeska, opskrbe rumunjskih postrojbi u Dnjepr-Limanu, minerskih pothvata pred Geničeskom, predstražarske službe u Kerčkom kanalu i lovljenja mina u Azovskom moru, obavljali su i prijevoze za vojsku na Kavkazu, a jedan dio odjela vršio je predstražarsku službu pred južnom obalom Krima, polagao minske baraže i obavljao zadaće traženja mina. Ovi zadatci nisu bili nimalo bezopasni jer su hrvatske brodice često bile izložene sovjetskim napadima iz zraka i s mora. Tako su 27. svibnja 1942. u napadu 11 sovjetskih zrakoplova na 16 kutera u teglju poginula trojica hrvatskih pomoraca. Opasnost je prijetila i od sovjetskih podvodnih mina pa je tako 15. kolovoza 1942. prilikom uplovljavanja u Jejsk stradala hrvatska brodica na kojoj je od 7 članova posade poginuo jedan hrvatski pomorac, a četvorica su teško ranjena. Od nailaska pak na vlastitu minu pred Geničeskom 5. rujna 1942. stradao je hrvatski stražarski kuter pri čemu su poginuli za povjednik, poručnik korvete Milenko Mažuranić, dva dočasnika i tri mornara. Tijekom rujna 1942. hrvatske je pomorce u njihovoj bazi u Mariupolu, u sklopu po- sjeta Istočnom bojištu, obišao i poglavnik NDH Ante Pavelić.
U međuvremenu njemačko je napredovanje zaustavljeno. Na- kon što nije uspjelo osvajanje luke Tuapse i obalnog pojasa na jugu Kavkaza, njemačke su se postrojbe počele povlačiti. Sovjeti su oslobodili Novorosijsk sredinom rujna 1943., a Krim i Sevastopolj odsječeni su od pozadine u listopadu 1943. Hrvatska pomorska legija premještena je krajem 1942. u Varnu, a tijekom 1943. dio hrvatskih legionara poslan je na razne specijalističke tečajeve. Preostali dio hrvatskih mornara trebao je od talijanskih posada preuzeti njihove brodove i podmornice. Ipak, taj plan nije ostvaren zbog talijanskih prosvjeda, pa je legija vraćena u Varnu gdje je u svibnju 1943. preuzela nove brodove za lov na podmornice. Bili su to drveni “ratni ribarski kuteri” posebno građeni u tu svrhu. Hrvatske posade postepeno su preuzele 12 jedinica od kojih je ustrojena 23. flotila lovaca podmornica (23. U-Jagdflottille), koje su dobile oznake od UJ 2301 do UJ 2312. Za zapovjednika flotile postavljen je kapetan korvete Josip Sesseglia. Prva četiri broda stupila su u službu tijekom svibnja, a ostali su slijedili po dovršenju i djelovali u zapadnom dijelu Crnog mora. Njihova glavna zadaća bila je proganjati sovjetske podmornice, u čemu su se pokazali vrlo umješnima, posebice poručnik fregate Josip Mažuranić s posadom broda UJ 2303. Prvu podmornicu (ŠČ 203) potopio je 27. kolovoza 1943. zajedno s lov- cima podmornica UJ 2303 i UJ 2306 i njemačkim brodom „Xanten“. Sljedeća podmornica potopljena je 19. listopada 1943., a u lovu su sudjelovali hrvatski lovci podmornica UJ 2302 i UJ 2303 s njemačkim „Brodom 19“ (Schiff 19). Hrvatski su lovci podmornica (UJ 2309 i još tri iz skupine Pleško) 17. i 18. travnja 1944. blizu Konstance u nekoliko navrata napadali i konačno potopili jednu podmornicu. U razdoblju od 14. do 23. travnja isti su brodovi u tom području vjerojatno oštetili još dvije podmornice. Hrvatski lovci podmornica često su bili na meti sovjetskih zrakoplova, koji su također u tim prigodama znali nastradati. Tako su 12. rujna 1943. UJ 2301, UJ 2302 i UJ 2306 vjerojatno oborili jedan zrakoplov, a 15. rujna 1943. UJ 2305 zajedno s UJ 2301 i UJ 2302 sigurno su oborili 1 zrakoplov kao i posade UJ 2305 i UJ 2304 još 1 nešto kasnije. Još jedan zrakoplov oborila je posada UJ 2302 prilikom napada na Konstancu 30. rujna 1943. U razdobljima između ovih uspješnih operacija brodovi su obavljali dosadnu, ali napornu ophodnu i prateću službu, spašavali utopljenike s potopljenih njemačkih i rumunjskih opskrbnih brodova, čistili mine i osiguravali plovne putove prema Sevastopolju. Prilikom tih akcija uslijed havarija i nasukavanja izgubljeno je i nekoliko hrvatskih brodova. U razdoblju od veljače do svibnja 1944. hrvatski su pomorci svojim brodovima u nekoliko navrata pratili brodove koji su iz Rumunjske u Tursku prevozili židovske izbjeglice. Početkom 1944. flotili su dodana četiri kutera s njemačkim posadama, ali je legija tijekom svibnja te godine, zbog razvoja i jačanja Mornarice NDH na Jadranu uslijed talijanske kapitulacije, predala svoje brodove njemačkim posadama i krenula u Hrvatsku.
Hrvatska pomorska legija vratila se u Zagreb 21. svibnja, a četiri dana kasnije priređen je svečan doček. Za tu prigodu u Zagreb je posebno došao i orkestar njemačke ratne mornarice iz Kiela. Hrvatski pomorski odjel službeno je ukinut 23. 5. 1944. godine. Odmah zatim pojedini legionari ili skupine upućeni su u razna mjesta u Hrvatskoj, te u Lignano i San Bartolomeo kod Trsta gdje su trebali preuzeti brodove namijenjene hrvatskoj mornarici na Jadranu. Kapetan Andro Vrkljan, zapovjednik legije, postao je načelnik stožera Mornarice NDH.
Hrvatski pomorski odjel na Crnom moru potopio je 3 sovjetske podmornice i oštetio najmanje jednu te oborio 12 zrakoplova. Pri tome je stradalo 39 hrvatskih pomoraca.
>> Galicija: Najveća klaonica hrvatskih vojnika u Prvom svjetskom ratu
Veliko hvala svim poginulim DALMATINSKIM PARTIZANIMA!!!! Slava im.