Da je povijesna istina teško dokučiva, opće je poznata stvar. Dokaz za to su različite historiografske perspektive, odnosno kutovi promatranja i tumačenja pojedinih događaja u povijesti. Teško ćemo uspjeti pronaći ijedan rat na koji svaka zaraćena strana nema svoje viđenje događanja, zbog čega treba proći dosta vremena dok povijesna znanost ne uspije nadići suprotstavljene poglede i donese svoj konačan sud. Ista je stvar i s poviješću Prvoga svjetskog rata oko koje se još uvijek lome historiografska koplja. Različite perspektive uzroka rata obilježile su čitavo međuratno razdoblje, a polagano usklađivanje različitih pogleda traje i cijelo stoljeće nakon njegova izbijanja. Ako se zapitamo koliki teret odgovornosti oko rješavanja ovog pitanja od svjetskog značaja na sebi nose hrvatska i srpska historiografija, onda se trebamo prisjetiti da je iskra koja je 1914. godine u Sarajevu dala povod izbijanju rata, imala jaku nacionalističku crtu koja se ticala i hrvatskog i srpskog naroda. U prilog tome idu i onodobne optužbe koje su za izbijanje rata krivile Slavene, pri čemu se u prvome redu mislilo na Srbe i Hrvate. Austro-ugarski, odnosno hrvatski pogled zasnivao se na hrvatskoj državotvornoj tradiciji i težnji za ujedinjenjem hrvatskih zemlja, ali su postojale i snage koje su se zanosile južnoslavenskom idejom. Srpska perspektiva bila je također razdijeljena na dva kuta gledanja. Radikalniji kut negirao je postojanje Hrvatasmatrajući ih Srbima, dok je onaj umjereniji na Hrvate gledao kao na narod iz iste južnoslavenske skupine pa su mnogi srpski pogledi bili zagrnuti plaštem jugoslavenstva. Upravo je taj potonji u kasnijem razdoblju obilježio jugoslavensku historiografiju. Zašto nam je to danas važno? Prvenstveno radi spoznaje povijesne istine do koje možemo doći sukobljavanjem različitih historiografskih tumačenja pojedinih zbivanja. Srpsko-hrvatski odnosi u samom začetku rata odigrali su zapaženu ulogu u razmiricama između Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije.
Različiti pogledi na sarajevske atentatore i njihove motive dugo vremena nisu uspijevali doživjeti svoje usklađenje. Jugoslavenska historiografija nastojala je Gavrila Principa prikazati kao borca za oslobođenje Hrvata i Srba od vlasti Beča. Beč je, pak, u Principu vidio velikosrpskog terorista čiji je metak bio uperen protiv predstavnika legitimnih vlasti. Stoga je sasvim legitimno zapitati se – tko je, zapravo, bio Gavrilo Princip i za čiju se ideju borio? Južnoslavensku ili velikosrpsku? Ako bi prihvatili tumačenje jugoslavenske historiografije, onda bi Princip, zbog svoje borbe za slobodu Južnih Slavena, trebao postati i hrvatski junak. Ako bi prihvatili austro- ugarsku perspektivu, onda bi Principa optužili za državni terorizam. Vrijeme polagano ali sigurno čisti historiografske vidike pa su usporedo s opadanjem zanosa o zajedničkoj državi i pogledi jugoslavenske historiografije počeli polagano kopniti...
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti!
Gavrilo Princip bio je, prema današnjim kriterijima, najobičniji terorist u službi velikosrpske bolesne ideje ekspanzionizma prema zapadu. Ništa zato što je svojim činom Srbija (preko Principa) prouzročila smrt stotina milijuna ljudi širom Europe.