Napad se koristio kao metoda zaustavljanja protivnikovih tenkova. U jednom slučaju samoubilački napad uključivao je kopanje dobro kamuflirane lisičje rupe u kojoj bi stajao japanski vojnik. Mina je bila zavezana za sami vrh bambusove motke duge četiri metra. Japanski vojnik čekao je priliku u lisičjoj rupi, kako bi ugurao minu ispod gusjenica ili kotača bilo kojega protivnikova oklopnog vozila. Kod drugog slučaja samoubilačkog napada korištena je mina, sastavljena od naboja koji je probijao teški oklop. Mina je bila zavezana na kraju bambusove motke, a aktivirala se udarcem o čvrstu površinu.
Vojnik, sakriven u lisičjoj rupu, čekao je prvi protivnički tenka koji bi se približio na dovoljnu udaljenost kako bi motku zabio u tenk, na sličan način kao što se vojnik ponaša s fiksnim bajonetom na puški za vrijeme napada. Razarajući naboj još je jedna od metoda japanskoga samoubilačkog oružja. Naboj se ručno postavljao na protivnički tenk i ručno aktivirao. Eksplozivni naboj mase deset kilograma nalazio se u drvenom okviru u obliku kvadrata koji je vojnik nosio na leđima. Vanjski dio drvene kutije imao je kuke kako bi se kutija s nabojem mogla objesiti na kupolu tenka ili top. Kao detonator koristila se ručna granata. Drugo samoubilačko oružje je mina omotana u svežanj koji bi vojnik nosio na ramenima. Vojnik je morao ocijeniti pravac kretanja protivničkog tenka, a kada bi se tenk približio na udaljenost od deset metara od vojnika, ovaj se morao zaletjeti i baciti se između gusjenica pod tenk te povući vrpcu za detonaciju, a mina bi eksplodirala jednu do tri sekunde nakon povlačenja vrpce.
Spomenute samoubilačke taktike japanskih lovaca na tenkove najviše su se koristile u vojnim operacijama u Burmi. Između ostaloga, japanski vojnici koristili su ručne granate i molotovljeve koktele u napadu na tenkove. Bilo je slučaja kada su japanski vojnici jurišali sa sabljama na tenkove. U nekoliko slučajeva ostalo je zabilježeno da su Japanci na prepad uspjeli nanijeti ozbiljne ozljede tenkovskim posadama protivnika. Ovakvi samoubilački napadi najviše su zabilježeni u bitki za Okinawu.
Ispovijest preživjelog pripadnika postrojbe kamikaza
Dvadesetogodišnji Yokota Yutaka diplomirao je u Yokarenu, mornaričkoj zračnoj bazi u Tschiuri. Život mu se promijenio kada je stupio u specijalne postrojbe, jer je svakim danom očekivao misiju iz koje nema povratka. Bio je jedan od članova posade podmornice I-47 i jedan od članova posade koji je upravljao Kaitenom. Podmornica je mogla maksimalno nositi šest ljudskih torpeda na palubi. Preživio je rat jer su na zadatku uočili kvar na crpki za gorivo na njegovu torpedu, za vrijeme plovidbe u blizini Saipana. Njihovi nadležni prenijeli su im vijest da je Japan izgubio rat, dok su mornari podmornice bili na zadatku. Yukata je ostavio sljedeću bilješku: „Prvi puta su mi potekle suze na licu. Gorko sam plakao. Svjestan sam da nikada neću više biti na zadatku bez povratka. Nisam plakao zato što je Japan izgubio rat… Plakao sam jer su me napustila moja braća suborci“.
