Hrvatski narod tijekom svoje je povijesti bio raznolikiji i bogatiji različitostima nego što mnogi misle. Tako ni u vrijeme ratova između Habsburškog i Osmanskog Carstva nisu svi Hrvati jednodušno služili habsburškom caru, nego su mnogi bili odani sultanu i hrabro se za njega borili. Među njima je bio briljantni vojskovođa, Dalmatinac Jusuf Mašković, jedan od najvećih osmanskih admirala 17. stoljeća. Iako je rođen kao Josip Maškov, povijest ga pamti pod imenom Jusuf-paša Mašković, sultanov admiral i osvajač Krete. Zapovijedao je najvećom ratnom flotom na Mediteranu, no njegova priča ima mnogo skromniji početak.
Kada su Osmanlije zauzeli Vranu 1538. godine, taj mali dalmatinski gradić u Ravnim kotarima preobrazio se od rubnog naselja Kraljevine Hrvatske u stratešku pograničnu tvrđavu sultanova carstva. Do početka 17. stoljeća Vrana je već bila uređen osmanski gradić s više od petsto kuća, dvije džamije i vlastitom školom. Baš u toj i takvoj Vrani, oko 1604. godine, u siromašnoj katoličkoj obitelji Maškov rodio se sin Josip. Djetinjstvo mu je bilo onakvo kakvo su imala djeca bez privilegija na granici dvaju svjetova: golo, boso i često gladno. Legenda koja je opstala do danas kaže da mu se jednom prigodom smilovala stara žena iz Nadina i podarila mu opanke vidjevši ga bosog usred zime. U ranim tinejdžerskim godinama Josip postaje timaritelj konja kod turskog bega, ondje gdje je i njegov otac služio. Kod obitelji Bećiragić naučio je turski jezik, pismo i pravila ponašanja na dvoru, a zahvaljujući čemu će mu se cijeli život okrenuti naopačke. Bio je briljantan i oštrouman, što nije promaknulo ni gazdi ni onima koji su se u gazdinskom domu izmjenjivali. Vjerojatno prateći svoga gospodara na jednom od putovanja, Josip dolazi do Carigrada, srca Osmanskog Carstva, grada od gotovo milijun duša, mjesta gdje se odlučivalo o sudbinama naroda i carstava. Usput je prešao na islam i uzeo ime Jusuf, a prezime Maškov zamijenio oblikom Mašković. Na sultanskom dvoru počeo je od dna: bio je drvosječa, pa pomoćnik vrtlara, pa glavni dvorski vrtlar. Bio je to početak, a nakon nekoliko godina u službi osmanskog vladara sprijateljio se s bratom tadašnjeg sultana Murata IV. zvanog Okrutni. Ibrahima je brat osudio na kućni pritvor, i to isključivo zato što je zazirao od prijestolonasljednika, pa je na Jusufa pao zadatak da mu nosi hranu i vodu. Malo-pomalo, i postali su dobri prijatelji, koji su kratili dosadu pjesmom i razgovorom.
Murat je umro 1640., a na prijestolje je došao upravo Ibrahim, mentalno nestabilna osoba koju će povijest zapamtiti pod nadimkom Ludi, čovjek koji je prijestolje preuzeo izravno iz zatvora i koji nikome nije vjerovao. Osim Jusufu. Odmah ga je uzdignuo na mjesto savjetnika i glavnoga dvorskog oružara. Sljedećih nekoliko godina Jusuf se uzdizao u dvorskoj hijerarhiji s brzinom rijetko viđenom i u kasnijim vremenima. Oženio se sultanovom kćeri Fatimom, ušao u savez sa sultanovom majkom, jednom od najmoćnijih žena u povijesti Osmanlija, te polako postajao čovjek koji je određivao smjer carske politike. Godine 1644. sultan Ibrahim imenovao ga je kapudan-pašom: vrhovnim zapovjednikom osmanske mornarice. Dalmatinski dječak bez opanaka sada je bio admiral najveće ratne flote na Mediteranu.
Povod za rat s Venecijom stigao je 1644. kada su malteški gusari, doktrinarnom osmanskom logikom, zarobili brod koji je prevozio visoke hodočasnike prema Meki i usidrili se s plijenom na Kreti. Venecija je bila suveren Krete. Za Osmanlije, to je bio casus belli. Jusuf Mašković bio je glavni zagovornik pohoda. Nagovorio je sultana da pokrene rat, a potom je i sam zaplovio na čelu flote od više stotina brodova i šezdeset tisuća vojnika. Ono što je slijedilo zapanjilo je čak i mletačke povjesničare koji su o tome pisali s neprikrivenom gorčinom. Admiral se s flotom u najvećoj tajnosti iskrcao na Kreti, opkolio golemu mletačku utvrdu Haniju – tvrđavu branjenu s nekoliko stotina topova i zidinama toliko debelima da je petero konjanika moglo jahati usporedno po kruništu – i prisilio je na predaju u manje od dva mjeseca. Pedeset četiri dana. To je bio jedan od najbrže izvedenih opsadnih pothvata u osmanlijskoj vojnoj povijesti.
No Mašković nije ratovao samo mačem. Zarobljenike ne bi posmicao. Pustio bi je. Čak mu je i Venecija priznavala da je spriječio zvjerstva i nepotrebno prolijevanje krvi. U doba kada su opsade gradova redovito završavale pokoljem, to je bio gotovo revolucionaran čin.
Vratio se u Istanbul kao heroj. Sultan ga je obasuo pohvalama, a za svadbeni dar dobio je jednu od sultanskih palača. Godine 1644., dok su se zidari još vrtjeli oko temelja novog hana u Vrani, koji je zamišljao kao svoju umirovljeničku rezidenciju i putničku postaju, admiralova je zvijezda bila u zenitu. Ali dvorovi imaju svoju logiku. Karijeristi, spletkari i ljubomorni dostojanstvenici koji su s nevjericom gledali uzlet bivšeg konjušara nisu spavali. Sultanu su počeli puniti uši: Mašković je zarobljeno mletačko blago sakrio za sebe i troši ga na gradnju u Vrani. Mašković je previše naklonjen kršćanskim zarobljenicima. Mašković radi protiv sultana. Ibrahim I., nestabilna duša koja je prijestolje naslijedila iz zatvora, puknuo je pod naletom optužbi. U siječnju 1646. naredio je da se Jusuf-paša Mašković zadavi. Kada se malo pribrao i shvatio što je učinio, pokušao je povući presudu. Bijaše kasno. Bacio se na mrtvačevo tijelo i histerično ridao. Iste te godine svrgnuli su i njega samoga. Danas Maškovića han stoji kao najveći sačuvani monument osmanske arhitekture u Hrvatskoj i najzapadniji reprezentativni primjer te tradicije u cijeloj Europi. Josip iz Vrane nije bio jedini Hrvat koji je u osmanskom sustavu dostigao visoke položaje, ali jest bio jedan od rijetkih koji je o tom usponu ostavio materijalni trag na vlastitoj rodnoj zemlji.
Otvori KEKS Pay
