Selo Buševec, u prekrasnom turopoljskom kraju, danas je dom umirovljenom pilotu pukovniku Josipu Zubeku. Rođen 19. ožujka 1928. godine od oca Josipa i majke Barbare, bio je šesto dijete od njih jedanaest. Rastao je u HSS-ovski orijentiranoj, imućnoj trgovačkoj obitelji i stekao prilično visoko obrazovanje - 6 razreda gimnazije. Početak rata dočekao je u svojoj rodnoj kući. Iako još petnaestogodišnjak, priključio se 18. kolovoza 1943. godine partizanskoj postrojbi „Franjo Ogulinac- SELJO" te sudjelovao u teškim okršajima u tzv. 6. neprijateljskoj ofenzivi, protiv ustaško-domobranskih postrojbi na žumberku. U prosincu iste godine bio je jedan od odvažnijih sudionika vrlo uspješne napadne akcije na pomoćnu zračnu luku Kurilovec, nedaleko od Velike Gorice. Nedugo zatim sudjeluje ponovo u napadu, a ovaj put cilj je skladište ubojnih sredstava „Sopnica", na samo tri kilometra od Zagreba. Tom prilikom u zrak je odletjelo oko 300 tona različitog eksploziva i ostalih ubojnih sredstava.
Na Teheranskoj konferenciji, studenog 1943. godine, velike su sile (SSSR, SAD i Velika Britanija) priznale NOV i POJ kao jedinu stranu koja se aktivno bori protiv sila Osovine. To priznanje za je sobom donijelo političku, ali što je još bitnije i konkretnu materijalno-tehničku pomoć. lzmeđu ostalog odlučeno je i da se veći broj partizana pošalje kod Saveznika na školovanje i doškolovanje za deficitarna vojna zvanja. Traženi su mladi, zdravi i sposobni ljudi za zanimanje tenkista, topnika, radiooperatera i poglavito zrakoplovca. Proglas je poslan svim partizanskim postrojbama, a do Zubekove, „Seljine" brigade, došao je u prvoj polovici ožujka 1944. godine. Samo pet dana nakon što je napunio šesnaestu godinu života, tj. 24. ožujka, Josip Zubek krenuo je na dug, neizvjestan i opasan put kojemu je cilj bio postati zrakoplovac u zrakoplovnoj školi u SSSR-u. Put pun poteškoća, kopnom morem trajao je punih 205 dana, a vodio ga je rutom Žumberak - Dvor na Uni - planina Grmeč - Bosanski Petrovac - Drvar - Bosansko Grahovo - Lika - Kornati.
Žirje - otok Vis, potom preko Jadrana u Italiju u gradove Bari - Lecce - Gravina Taranto, preko cijelog Sredozemnog mora u Egipat u luku Port Said - Ismajlija - Kairo - Aleksandrija, ponovo preko Sredozemlja u Palestinu do luke Haife, potom kopnenim putem preko Jordana, Iraka i Irana i brodom tj. Kaspijskim jezerom do luke Baku u SSSR-u i konačno željeznicom do krajnjeg odredišta, grada Groznog (danas glavnoga grada Čečenije). Na željeznički kolodvor u Groznome, Zubekov „Drugi omladinski avio-bataljon" u kojemu je bilo oko 280 budućih zrakoplovaca, iskrcao se 15. listopada 1944. godine oko 22.00 sata. Tu je odmah doživio "dobrodošlicu" načelnika zrakoplovne škole, podpukovnika Anaškijeviča, koji je zbunjene mladiće dočekao pogrdnim rječima: „Nu što eto takoje, svinji Jugoslavski, kakije eta narod, eta njet saldati", u prijevodu: „Što je to? Svinje Jugoslavenske, kakav je to narod, to nisu vojnici!" Ovaj i mnogobrojni slični incidenti, trajno su narušili odnos partizanskih pilota i njihovih sovjetskih domaćina.
„Kursanti", kako su nazivani jugoslavenski zrakoplovci, postali su podložni svim (krutim) pravilima i propisima Crvene armije. Ratne potrebe brzog školovanja i odlaska u domovinu na bojišnicu, nisu mogla ispuniti očekivanja svakog „kursanta". Zubek je odreden za školovanje za zvanje repnog strijelca na jurišnom avionu „Iljušin" II-2m3. Jedan od problema s kojim su se mladi strijelci susreli bio je i nepoznavanje ruskog jezika. Zahvaljujući sovjetskom poručniku Frankelu, koji je odreden za vodu skupine njegovoj očinskoj brizi (izuzetno rijetka osobina sovjetskih časnika) i ta je poteškoća s vremenom prebrodena.
Strijelci-kursisti pohadali su sljedeče predmete: poznavanje i rukovanje naoružanjem, s naglaskom na mitraljez UBT-12,7mm; uporaba mitraljeza za gađanje zračnih i zemaljskih ciljeva; poznavanje aviona Il-2 poznavanje motora na aavionu IL2; bombardiranje i vrste bombarderskih sredstava; osnove zrakoplovne navigacije; osnove teorije letenja - aerodinamika; radioveza; fizička i strojeva obuka: politikčka nastava; obuka o uporabi padobrana.
S obzirom na ubrzani tečaj, ali na kratko školovanje za strijelce, cijela je skupina, u očekivanju da i njihove kolege drugih specijalnosti (piloti, mehaničari, oružari ...) završe svoje školovanje, određena za fizičku zaštitu uzletišta, a temperatura je pala na - 45°C. Cijeli siječanj i veljaču 1945. godine strijelci, a s njima i Zubek, vršili su stražarsku dužnost. Nakon dugih i napomih mjeseci, „kursanti" su se oprostili od Groznog i uputili na zračnu luku Gojti gdje su iskoristili stečeno znanje i odradili najzanimljiviji dio obuke praktičnu obuku iz letenja. Zubek je dobio svog pilota, bio je to Borko Šnajder. Na ovoj zračnoj luci dočekali su i radosnu vijest da je 8. svibnja 1945. godine kapitulirala Njemačka i da je u Europi rat konačno gotov. Napokon je došao i dan povratka u Jugoslaviju. Zbog dugog puta i potreba održavanja zrakoplova na uzletištima SSSR-a odlućeno je da s pilotima ne lete njihovi strijelci već aviomehaničari. Ovo je poprilično razočaralo Zubeka, no nije mogao nego prihvatiti povratak u domovinu željeznicom. Svi „kursanti" sretno su se vratili u Jugoslaviju gdje je, na zračnoj luci Sombor, za njih prireden izuzetan doček.
Zubek je raporeden u 554. zrakoplovni jurišni puk kao zrakoplovni strijelac na avionu II-2 u zračnoj ruci Skoplje. Zbog popune zrakoplovnih postrojbi nove države, maršal Tito odlučio je da za pet godina bude odškolovano 1000 novih pilota i zrakoplovnihnavigatora. Za prvu klasu odabrano je 250 kandidata, medu njima i Josip Zubek. Službeni početak školovanja bio je u Pančevu 1. listopada 1945. godine. životni i radni uvjeti prve klase bili su jako teški, polaznici nisu imali dovoljno pribora za jelo, knjiga, bilježnica, odjeće i obuče, a zgrade u kojirna se odvijala nastava i stanovanje nisu imale prozorskih stakala. Ipak u proljeće 1946. godine uvjeti su postali bolji i podnošIjiviji. Težište same obuke bilo je na predmetima vezanim za poznavanje aviona i motora, teoriji letenja, navigaciji i taktici.
Najbolji piloti su bili Hrvati...Hrvatska je od 1945. - 1990. u JNA uložila sama 150 milijardi dolara! Svu tehniku prisvojila Srbija i Crna Gora!