Ono što je za Britance bitka na Sommi, to je za Francuze bitka za Verdun. Bojno polje postalo je ogromno groblje s ostacima poginulih vojnika, a kosti više od 130.000 neidentificiranih vojnika s obje strane barikada smješteni su u obližnju kosturnicu. Bitka za Verdun vodila se od 21. veljače do 18. prosinca 1916., kao najduža bitka u Prvom svjetskom ratu, duga 302 dana. Bjesomučno granatiranje i pad milijun granata već prvog dana pisac Ernst Jünger nazvao je "čeličnom olujom". Na oko 30 četvornih kilometara je u nekoliko mjeseci ispaljeno deset milijuna streljiva teškog 1,35 milijuna tona. Ubijeno je, ranjeno ili nestalo oko 700.000 ljudi.
Načelnik njemačkog Glavnog stožera general Erich von Falkenhayn vjerovao je da se pobjeda više ne može postići jednom odlučujućom bitkom i da Njemačka, suočena s ratom iscrpljivanja i u zapadnoj i u istočnoj Europi, ne može pobijediti samo na temelju svoje vojne snage. Da bi pobijedila, trebala bi joj diplomatska akcija temeljena na vojnim uspjesima koji bi prisilili njezine neprijatelje da potpišu odvojene mirovne sporazume. Glavnog njemačkog protivnika u ratu nije vidio u Francuskoj, već u njezinu savezniku Velikoj Britaniji, a cilj je bio pobijediti Francuze prije obračuna s Britancima. Odluka o napadu na Francusku uslijedila je nakon što je francuska vojska doživjela velike gubitke 1914. i 1915. s oko 700.000 poginulih. Potkraj studenog 1915. Von Falkenhayn je svojim suradnicima otkrio da će se 1916. godine fokus usmjeriti na zapadnu frontu. U početku je namjeravao napasti kod Belforta, no sredinom prosinca 1915. general Schmidt von Knobelsdorf, načelnik stožera Pete armije koja se borila u sektoru Verdun, nagovorio ga je da napadnu na tom području. Nijemci su tražili lokaciju za koju će se Francuzi boriti bez obzira na gubitke, a to je bio upravo Verdun, grad koji je za Francuze imao važno simboličko značenje. Računao je na to će Francuzi poslati sve svoje rezerve koje bi morale napasti dobro osigurane njemačke obrambene položaje uz podršku snažne topničke paljbe. Njemačka strategija bila je nanijeti masovne žrtve Francuzima, kao protiv Rusa od 1914. do 1915., kako bi se francuska vojska oslabila do točke pucanja. Takva ograničena ofenziva dovela bi onda do uništenja francuskih snaga u uzaludnim protunapadima i poraza britanskih snaga koje bi dojurile u pomoć saveznicima. Uslijed silnih žrtava, skovao je plan Von Falkenhayn, Francuzi bi pristali na predaju, a ako pak bi pregovore odbili, uslijedila bi druga faza – napad njemačke vojske na oslabljene francuske i britanske snage, uništenja ostatka francuske vojske i protjerivanje Britanaca s kontinenta. No, ponovno se potvrdilo da je jedno teorija, a drugo praksa. Nijemci su znali da je područje Verduna u okruženju od kraja rujna 1914. i da se opskrba mogla organizirati samo cestom od Bar-le-Duca do Verduna ili malom željeznicom širine jednog metra koja nije bila dovoljna za bitku velikih razmjera. Vjerojatno su znali i za odluku generala Josepha Joffrea, vrhovnog zapovjednika francuske vojske, koji je u kolovozu 1915. naredio da se verdunske utvrde razoružaju, a veliki topovi i streljivo prebace na druga mjesta na fronti. Joffre je, naime, na temelju brzog njemačkog zauzimanja belgijskih tvrđava u bitki kod Liègea i opsade Namura 1914. zaključio da će i utvrde oko Verduna biti laka meta za njemačko topništvo.
Verdun je stoljećima imao važnu ulogu u obrani francuskog zaleđa. Hunski kralj Atila nije ga uspio osvojiti u petom stoljeću, a kada je carstvo Karla Velikog podijeljeno Verdunskim ugovorom iz 843., grad je postao dio Svetog Rimskog Carstva, da bi Vestfalskim mirom iz 1648. bio dodijeljen Francuskoj. U srcu grada je citadela iz 17. stoljeća. Dvostruki prsten od 28 utvrda i manjih utvrda izgrađen je oko Verduna 1870-ih, a potom je ojačan kako bi zidovi bili što otporniji na topništvo. Projekt obnove započeo je u Douaumontu 1880-ih. Verdunske utvrde imale su mrežu betonskih pješačkih skloništa, oklopnih promatračnica, baterija, betonskih rovova, zapovjednih mjesta i podzemnih skloništa između utvrda. Verdun je od 1914. bio izoliran s tri strane, a glavnu željezničku prugu zatvorila je sredinom srpnja 1915. divizija Pete armije. Francuzima je ostala samo laka željeznica za prijevoz zaliha.
Njemačka industrija je prije bitke u Verdunu upeterostručila proizvodnju teškog i udvostručila proizvodnju superteškog topništva. Francuska proizvodnja također se oporavila. Obje strane kod Verduna imale su sredstva za ispaljivanje ogromnog broja teških granata kako bi suzbile protivničku obranu prije nego što bi se slalo pješaštvo. Nijemci su iskopali ogromna podzemna skloništa duboka od 4,5 do 14 metara svako za smještaj do 1200 pješaka. Tridesetak vlakova dnevno bilo je spremno isporučivati milijune metara i granata, Na verdunskoj fronti bilo je ukupno 1200 topova, dok su ih Francuzi imali upola manje. S obzirom na to da se rat morao voditi na dvije fronte, na zapadu i na istoku, te da mu nedostaju rezerve, Von Falkenhayn je planirao ofenzivu s jakim topništvom. Kako bi to postigao, odlučio je prikupiti ogroman broj topova, nadmašujući sve što je do tada viđeno. Njegov je cilj bio doslovno uništiti francuske rovove prije nego što pošalje pješaštvo u napad. Njegovi podređeni zaduženi za organizaciju ofenzive bili su prijestolonasljednik Wilhelm i načelnik stožera general Schmidt von Knobelsdorf.
Preliminarno topničko bombardiranje francuskih utvrda trebalo je prema prvom planu započeti ujutro 12. veljače. Falkenhayn je želio zauzeti zemljište s kojeg bi topništvo moglo dominirati bojnim poljem, a Peta armija zauzela bi Verdun. No, operaciju je odgodila – kiša. Napad je zbog nevremena počeo tek 21. veljače, u 7.15 sati, s desetosatnim topničkim bombardiranjem iz 800-tinjak topova. Nijemci su baražnom vatrom koju su nazvali "Trommelfeuer" zasipali francuske rovove od sela Malancourt do ravnice Woëvre i grada Verduna. Šume su izbrisane s lica zemlje, drveće je iščupano s korijenom i letjelo po zraku. Teške granate padale su i na utvrde. U rano poslijepodne bombardiranje se pojačalo. Bio je to živi pakao. U 16 sati granatiranje je konačno prestalo. Tijekom dana ispaljeno je oko 350.000 granata. Glavna koncentracija vatre bila je na istočnoj obali rijeke Meuse. Dvadeset šest superteških topova dugog dometa Krupp, kalibra 420 mm, gađalo je utvrde i grad Verdun, a tutnjava se čula na udaljenosti od 160 kilometara! Kad su topovi napokon utihnuli, pripadnici III., VII. i XVIII. korpusa napali su Francuze naoružani puškama, granatama i bacačima plamena. Napredovali su po pet kilometara na dan. Francusko vrhovno zapovjedništvo tek tada je shvatilo ozbiljnost napada. Nijemci su zauzeli utvrdu Douaumont za tri dana. General Philippe Pétain, koji je postavljen za zapovjednika Druge armije, nije dozvolio povlačenje, naredio je protunapad iako je francusko pješaštvo bilo izloženo njemačkim topovima. Uspostavio je sustav "noria" s pojačanjima koja su se rotirala kako bi na frontu redom doveo sve svoje pričuvne divizije i ostale koje bi mu slao general Joffre. Te su se jedinice do prve crte bojišnice kretale glavnom arterijom bojišta: cestom od Bar-le-Duca do Verduna, koja je postala poznata kao Sveti put. Odluka da organizira prijevoz kamionima preko te ceste kako bi osigurao kontinuirani dotok topništva, streljiva i svježih trupa u opkoljeni Verdun, odigrala je možda i ključnu ulogu u zaustavljanju njemačkog napada u srpnju 1916. Francuska obrana se oporavila i pojačala. Verdun nije pao.
Početkom svibnja Pétain je promaknut u zapovjednika Grupe armija u središnjoj Francuskoj i u Verdunu ga je zamijenio general Robert Nivelle, koji će uzviknuti poznate riječi "Ils ne passeront pas!" ili u prijevodu "Ne smiju proći!" Nijemci su polako napredovali probijajući se kroz francusku obranu. Fleury je pao. Od 23. lipnja do 17. kolovoza Fleury je, zapravo, više puta padao i vraćao se u francuske ruke, a njemački napad na Fort Souville je odbijen. Nijemci su na početku vjerovali da nanose Francuzima gubitke u omjeru 5:2. U svibnju je Falkenhayn procijenio da su se francuski gubici povećali na 525.000 ljudi naspram 250.000 Nijemaca. No, stvarni francuski gubici do 1. svibnja iznosili su oko 130.000 ljudi. Od veljače do kolovoza omjer njemačkih i francuskih gubitaka bio je 1:1. Nakon što se obrana posložila i stiglo pojačanje, njemačko napredovanje je usporeno, a probleme je Nijemcima stvaralo i otapanje tla koje se pretvaralo u masno blato. Vojnici su bili iscrpljeni. Do kraja ožujka ofenziva je Nijemce koštala 81.607 žrtava, pa je Falkenhayn čak počeo razmišljati o prekidu ofenzive, kako se bitka ne bi pretvorila u "klaonicu" nalik Prvoj bitki kod Ypresa krajem 1914. No, zapovjedništvo Pete armije željelo je nastaviti ofenzivu na istočnoj obali dok se ne dosegne linija od Ouvrage de Thiaumont do Fleuryja, Fort Souvillea i Fort de Tavannesa. Falkenhayn se u travnju požalio da su njemački resursi ograničeni i nedovoljni za kontinuiranu zamjenu ljudi i streljiva. Njemačko pješaštvo bilo je izloženo kontinuiranoj topničkoj vatri s bokova i stražnjeg dijela. General Berthold von Deimling, zapovjednik XV. korpusa, napisao je da francusko teško topništvo i bombardiranje potkopavaju moral njemačkog pješaštva, zbog čega je bilo nužno nastaviti napredovati kako bi se dokopali sigurnijih položaja. Ako Nijemci ne krenu prema naprijed, morali bi se vratiti na početnu liniju od 21. veljače. Falkenhayna su uvjerili da pristane na nastavak ofenzive i do kraja travnja snage su poslane u Verdun. No, zbog neuspjeha Falkenhayn je smijenjen 29. kolovoza.
Zamijenio ga je Paul von Hindenburg. Shvativši stratešku uzaludnost bitke i iscrpljenost njemačkih snaga, Hindenburg je naredio prelazak na obrambene operacije, što će u konačnici nekoliko mjeseci kasnije dovesti do kraja ofenzive. U rujnu i listopadu, Francuzi su uložili znatne resurse u organiziranje protunapada i ponovno zauzimanje utvrda Fort Douaumont i Fort Vaux. Početkom studenog presreli su radio poruku iz koje su saznali da je utvrda Vaux evakuirana. Sljedeće noći ušli su u nju. U posljednjoj dionici bitke kod Verduna Francuzi na temperaturama od minus 20 stupnjeva očistili su područje oko utvrde Douaumont i ponovno zauzeli Louvemont i Bezonvaux. Bitka je završila 18. prosinca zauzimanjem farme Chambrettes. Prema podacima Memorijalnog centra Verdun, ukupni gubici iznosili su 163.000 mrtvih i 216.000 ranjenih na francuskoj strani te 143.000 mrtvih i 190.000 ranjenih na njemačkoj strani, što je ukupno gotovo 700.000 poginulih ili ranjenih na Verdunskom bojištu 1916. godine. Devet sela (Fleury, Bezonvaux, Haumont, Beaumont, Cumières, Vaux, Ornes, Louvemont i Douaumont) potpuno je uništeno i nikada nije obnovljeno. Proglašeno je da su "umrla za Francusku". Kosturnica u Douaumontu, u kojoj se nalaze posmrtni ostaci 130.000 vojnika, i groblje koje se proteže ispred nje s više od 16.000 grobova potresni su nijemi podsjetnici na bitku.
Selo Fleury-devant-Douaumont, od kojeg nije ostao ni kamen na kamenu, jedna od najstrašnijih demonstracija razornog oružja korištenog tijekom Prvog svjetskog rata. General von Falkenhayn je, pokazalo se u kasnijim analizama bitke, podcijenio Francuze. Neuspjeh u osvajanju brdašca na obali rijeke Meuse ostavio je Petu armiju u lošem taktičkom položaju. Kiša, snijeg i stalna topnička bombardiranja pretvorili su glinovit tlo u pustoš punu blata i ljudskih ostataka. Krateri od granata bili su ispunjeni vodom i vojnici su se u njima utapali. Moral među vojnicima pao je na najniže razine i širile su se priče o ljudima koji su se psihički slomili. Neki francuski vojnici pokušali su dezertirati u Španjolsku. "Čovječanstvo je poludjelo. Mora biti ludo da radi ono što radi. Kakav masakr! Kakve scene užasa i pokolja! Ne mogu pronaći riječi da prenesem svoje dojmove. Ni pakao ne može biti tako strašan", zapisao je u dnevniku u svibnju 1916. jedan od vojnika. Neki povjesničari prihvaćaju da je Von Falkenhaynov cilj doista bio upotrijebiti snažno topništvo kako bi nanio što više gubitaka francuskim snagama, dok drugi vjeruju da je cilj bio nanijeti samo simboličan poraz francuskoj vojsci koji bi je prisilio da evakuira grad Verdun, ostavljajući za sobom utvrde na desnoj obali Meusea. Taj poraz, smatraju, omogućio bi početak pregovora o mirovnom rješenju. Jedna od teorija je i da su Nijemci ofenzivom na Verdun namjeravali ponovno preuzeti kontrolu nad zapadnom frontom. Suočeni s takvim napadom na Verdun, Francuzi ne bi imali drugog izbora nego povući trupe s drugih područja fronta kako bi poslužile kao pojačanje, prisiljavajući Britance na napad u Artoisu. S oslabljenim i Francuzima i Britancima, Nijemci bi bili u poziciji udariti čim se ukaže prilika na jednoj ili više lokacija na zapadnoj fronti.
Von Falkenhayn je nakon Verduna preuzeo zapovjedništvo nad Devetom armijom u Transilvaniji, a sredinom srpnja 1917. preuzeo je osmansku Armijsku skupinu Yildirim. Postavljen je za vrhovnog zapovjednika dviju osmanskih vojski u Palestini, s činom feldmaršala osmanske vojske. Nije uspio spriječiti osvajanje Jeruzalema od egipatskih ekspedicijskih snaga u prosincu 1917. U veljači 1918. imenovan je zapovjednikom Desete armije u Bjelorusiji, a nakon što je je raspuštena u veljači 1919., povukao se iz vojske i vratio se na svoje imanje, gdje je napisao autobiografiju i nekoliko knjiga o ratu i strategiji. Umro je 1922. Roberta Nivellea je u prosincu 1917. francuska vlada premjestila na mjesto vrhovnog zapovjednika francuske vojske u Sjevernoj Africi. Vratio se u Francusku po završetku rata u studenom 1918., a tri godine kasnije je umirovljen. Philippe Pétain je zbog vojnih dostignuća u Prvom svjetskom ratu u Francuskoj bio smatran herojem, no zbog suradnje s nacistima u Drugom svjetskom ratu osuđen je zbog veleizdaje na smrtnu kaznu. Zahvaljujući predsjedniku Charlesu De Gaulleu, smrtna kazna preinačena mu je u doživotni zatvor. Prognan je na otok Yeu, gdje je i umro 1951.
Otvori KEKS Pay
