Prije nešto više od godine dana, s razmakom od svega nekoliko dana, dva su filma ratne tematike imala svjetsku premijeru. Zapaženiji od filmova bio je »Američki snajper« premijerno prikazan na AFIF-u, mučna drama o snajperistu Chrisu Kyleu i njegovu ratnom putu u Iraku, o kojemu smo već pisali u Vojnoj povijesti. Premda nije kapitalizirao svoju popularnost nagradama struke, »Snajper« je postigao priličan (financijski) uspjeh i pokazao da je i u dubokoj starosti Eastwood i nadalje snažna autorska ličnost. Onaj drugi, malo manje zapažen film koji se provukao »ispod radara« šire javnosti, jest »Kajaki« (u američkoj distribuciji: »Kilo Two Bravo«), nezavisna britanska ratna drama o sukobu u Afganistanu.
Premda u mnogome slični – baš kao i u Eastwooda, »Kajaki« se tematski naslanja na zbivanja za recentnih globalnih vojnih intervencija i stvarne osobe koje su u njima sudjelovale – između navedenih filmova postoji znatno više razlika negoli sličnosti. »Snajper« se, dakako, oslanja na poznatu glumačku ekipu, Eastwoodu je to bio 37. autorski projekt, a cijeli je projekt imao potporu propagandne mašinerije i pratio ga je »hype« stvoren oko autobiografske knjige Chrisa Kylea. O količini uloženih sredstava izlišno je i raspravljati. Paul Katis i njegov tim došli su pak sa suprotne strane spektra, iz podruma filmske industrije. S gotovo praznim redateljskim portfoliom – Katis je snimio svega par kratkometražnih filmova i bavio se korporativnim promofilmovima, bez nekog pretjeranog iskustva u većim produkcijama – uspio je snimiti film koji je solidan primjer toga kako nezavisni film može funkcionirati u širim razmjerima i biti ambiciozniji, pa čak i kvalitetom ravnopravan skupljim produkcijama.
Inspiraciju za film redatelj je dobio prilikom angažmana u britanskom Ministarstvu obrane, tijekom kojega je upoznao maloljetnika koji se spremao unovačiti i otići u Afganistan. Kako je izjavio u intervjuu za »Clickonline« (D. Anderson, 2015), to ga je poznanstvo navelo da si postavi pitanje što će se s tim maloljetnikom dogoditi, hoće li uopće preživjeti rat i kako će njegov život nakon toga izgledati. Daljnjim istraživanjem dokumentacije pronašaopreje brojne izvještaje o ratnim zbivanjima u Afganistanu, pri čemu ga je jedan pomalo neobičan incident zaintrigirao. Tijekom 2006. godine u pokrajini Helmand u južnome dijelu Afganistana raspoređene su relativno malobrojne britanske vojne snage sa zadaćom da održavaju red među stanovništvom i kontroliraju ključne strateške točke i infrastrukturu. Brojčano inferiorni, u neprijateljskom okruženju te s ljudstvom neznatnog ratnog iskustva i sastavljenim mahom od logistike i medicinskog osoblja svoju su zadaću održavali krajnjim naporima. U jesen iste godine na ispostavi koja je osiguravala prilaze brani Kajaki odigrao se incident koji je zaradio negativan odjek u javnosti.
Prilikom rutinskog nadgledanja okolice brane uočena je talibanska cestovna blokada. Kako bi eliminirali neprijatelja, dio voda dobio je zadaću prići neprijatelju kroz usjek, odnosno korito nekadašnjeg toka rijeke. Prilikom prolaska jedan je vojnik aktivirao nagaznu minu, te su ubrzo ispostavilo da se dio voda nalazi u neoznačenom minskom polju preostalom još iz Sovjetskoafganistanskog rata. Uslijedila je višesatna agonija, nekoliko neuspješnih akcija spašavanja, te je u konačnici jedan vojnik poginuo, šestorica su teže ranjena, a da nisu niti stupili u kontakt s neprijateljem.
Nastavak teksta čitajte u novom izdanju Vojne povijesti od 5. siječnja na svim kioscima!
