Ako nam je zadatak prikazati povijest istinitom, onda se držimo tog načela i u ovom slučaju. Ovakvi prikazi Domovinskog rata i obrane Vukovara u udžbenicima povijesti za osnovne i srednje škole nisu nedavna pojava. Oni traju već nekoliko godina i za takvo stanje u većoj ili manjoj mjeri svi snosimo dio krivnje. Na njega je upozoravao i ravnatelj HMDCDR dr. sc Ante Nazor, obraćajući se resornim ministrima u nekoliko navrata. Štoviše, Centar pruža ruku pomoći svima onima, koji u odgojno-obrazovnom sustavu mogu doprinijeti kvalitetnom informiranju mladih naraštaja o zbivanjima iz naše nedavne prošlosti, a ta se pomoć odnosi i na autore udžbenika. Kritiku resornom ministarstvu i protestna otvorena pisma na sadržaj i interpretacije o događajima iz hrvatske prošlosti 1990-tih u pojedinim udžbenicima uputili su i pojedini akademici. No, kako se god stanje činilo lošim, moglo je biti još lošije da je kojim slučajem 2005. MZOŠ dopustilo uporabu Dodatka udžbenicima za najnoviju povijest, autora Jakovine, S. Koren i M. Najbar-Agičić.

Dodatak je predstavljao priručnik za nastavu povijesti koji je naručilo MZOŠ nakon što je u šk. god. 2002./2003. u Podunavlju prestao vrijediti petogodišnji moratorij na nastavu najnovije povijesti. Dio sporazuma bile su i odluke kako se u hrvatskom Podunavlju nastava za hrvatske i srpske učenike treba odvijati u odvojenim razredima, te uvođenje petogodišnjeg moratorija na poučavanje suvremene hrvatske povijesti u razredima u kojima se nastava izvodi na srpskom jeziku. Potkraj 2002. MZOŠ u suradnji s predstavnicima srpske zajednice i pojedinim nastavnicima povijesti, odlučilo je formirati “Povjerenstvo za izradu prijedloga u svezi s poučavanjem povijesti područja bivše Jugoslavije za razdoblje od 1989. u školama hrvatskoga Podunavlja’’ te organizirati izradu priručnika koji će pokrivati razdoblje suvremene hrvatske povijesti nakon 1989. Zaključeno je kako bi priručnik trebao funkcionirati kao prilog uz udžbenike i kao takav predstavljati prvi korak prema ukidanju moratorija i privremeno rješenje dok se ne izabere udžbenik koji će biti preveden na srpski jezik i pismo. Povjerenstvo je u međuvremenu odlučilo kako tekst treba poslužiti ne samo učenicima u hrvatskom Podunavlju, već i drugima u cijeloj RH kao dodatni materijal za poučavanje suvremene povijesti. Nakon što je rad na izradi priručnika okončan, radni je materijal predan recenzentima koji su se trebali očitovati o njegovoj kvaliteti kako u metodičkom smislu tako i u historijskom prikazu samog razdoblja. No Dodatak je doživio brojne negativne recenzije povjesničara znanstvenika. Među ostalim, one su rezultat sklonosti da se u publikaciji ne govori o agresiji JNA, projektu “Velike Srbije”, oduzimanju oružja teritorijalnoj obrani, a niti jednom riječju se, primjerice, ne spominju ni Ovčara niti genocid u Srebrenici. Termini kao što su agresija, oslobođenje, pobuna ili bitka zamijenjeni su onim miroljubivijim kao što su – staviti pod kontrolu, vratiti, obnoviti, blokada i sl.

Izraz Domovinski rat spominje se tek jedan put, dok se dosljedno upotrebljavaju termini oružani sukob, teške borbe, rat ili samo sukob. Iz teksta je ostao nevidljiv karakter rata, a ni uz jednu akciju ili operaciju Hrvatske vojske ne rabi se termin oslobodilačka, već se upotrebljavaju izričaji vratili pod nadzor ili stavili pod kontrolu. Među uzrocima srpske pobune navedeni su srpski mediji i neodmjerene izjave hrvatskih političara, a odlazak srpskog stanovništva s okupiranih područja prikazan je kao rezultat vojno-redarstvene operacije Oluja. Kao primjer izostavljenih činjenica navest ću samo neke: ubojstvo 13 policajaca u Borovom Selu (2. svibnja 1991.) i u isto vrijeme ubojstvo policajca u Polači kraj Zadra, o ratu u BiH nigdje se ne govori o ulozi hrvatskih snaga u oslobađanju teritorija BiH (u operacijama 1994. i 1995. nakon Oluje, riječ je o više od 5000 km/2), ne navodi se niti jedno ime ili podatak o nekom hrvatskom branitelju, ne donosi se niti jedna fotografija s bojišta, a o postojanju logora na teritoriju Srbije i Crne Gore nema ni spomena. Iako Dodatak nije prihvaćen od resornog ministarstva, ipak je doživio svoje objavljivanje. Veliki dio teksta ukoričen je u već spomenuti udžbenik Povijest 8, Snježane Koren, dok je izvorni tekst pod naslovom Jedna povijest, više historija – dodatak udžbenicima s kronikom objavljivanja, 2010. objavila Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću. Prilikom predstavljanja Dodatka voditeljica Documente Vesna Teršelić, istaknula je kako je Documentu zanimalo u kojoj je mjeri hrvatska javnost spremna na multiperspektivan način, koji donosi publikacija, sagledati nedavnu prošlost. Prilikom predstavljanja publikacije istaknuto je kako hrvatsko društvo treba prihvatiti različitost interpretacija, što nije problem u demokratskim društvima u kojima nema službenih stajališta i nedodirljivih tema. Postavlja se i pitanje u kolikoj mjeri još uvijek djelujemo u duhu autoritarno totalitarnih tradicija obilježenih vjerom u samo jednu povijesnu istinu.

Kad bi prihvatili ovu tezu onda bi multiperspektivnost sveli na povijesni izlog iz kojeg uzimamo ono što nam je po volji. No, smatram kako postoji jedna istina i kako je njena interpretacija vrlo jednostavna, dok je za laž potrebna složenija konstrukcija.Smatram kako postoji i jedna istina o Vukovaru, a oni, koji se s njom ne mogu produktivno nositi, njihov doprinos bit će ako se suzdrže od svoje.

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora