Kada je Poljska 1918. godine iznova postala nezavisna država, osnovane su Poljske kopnene snage (Wojska Ladowe). Odmah se dogodio manji rat s Ukrajinom (1918.-1919.) Već sljedeće, 1919. godine, Poljaci su ratovali protiv Crvene armije (1919-21.) i s Litvom 1920. godine. Nakon njemačke i sovjetske
okupacije Poljske 1939. godine osnovana je Poljska vojska u Francuskoj, a u okupiranoj zemlji počele su djelovati partizanske postrojbe Domovinske vojske. Tijekom Drugoga svjetskog rata u SSSR-u su formirane Prva i Druga poljska armija (1944.), koje su bile osnova za formiranje poslijeratne kopnene vojske. Suvremene kopnene snage čini 65.000 ljudi, od kojih mnogi služe širom svijeta u sastavu snaga NATO ili EU (Irak, Afganistan, Čad). Osnovna formacija je 2. mehanizirani zbor u čijem su sastavu 11. oklopna konjička divizija (tri brigade), 12. mehanizirana divizija “Szczecin” (tri brigade) i 16. pomeranska mehanizirana divizija (četiri brigade). Samostalne su postrojbe 1. zrakoplovna brigada, 6. padobranska brigada, 18. izviđačka pukovnija, 21. Podhale brigada (brdska) i 25. brigada zračne konjice. Zahvaljujući geostrateškome položaju, lista ratova u kojima je Poljska sudjelovala je nevjerojatno dugačka.
Počinje s Mieszkom I (poljski vladar od 960. do 992.) koji je, osnivajući državu, ratovao sa susjednim slavenskim plemenima. I lista poljskih neprijatelja kroz jedanaest stoljeća je zastrašujuća; Sveto Rimsko Carstvo, kijevski Rusi, Česi, Mađari, građanski ratovi, stari Prusi, Saraceni, Vlasi, Brandenburg, Veliko vojvodstvo Litva, Mongoli, teutonski vitezovi, Livonski viteški red, krimski Tatari, Zlatna horda, Otomansko carstvo, Veliko vojvodstvo Moskva, Kneževina Moldavija, Švedi, Danci, carska Rusija, Habsburzi, kozaci, saski Elektorat, Pruska kraljevina, V. Britanija, Ukrajina, nacistička Njemačka, SSSR, Italija, talibani i Al-Qaida. Poljaci su oduvijek konjanički narod. Kroz stoljeća su dobar dio poljske vojske činile različite (po nacionalnoj pripadnosti i po vrsti) konjičke postrojbe. Jedan od osnovnih tipova konjice su husari. Pojavili su se u poljskoj službi početkom 16. stoljeća kao laki mađarski i srpski najamnički konjanici. Za svoje vladavine Štefan Bathory (transvalski vojvoda i poljski kralj od 1576. do 1586.) transformirao je husare u udarnu tešku konjicu, poznatu pod imenom husarija. Do vojnih reformi provedenih 1776. godine, kada su njihovu ulogu preuzeli ulani, husarske su postrojbe bile elita Poljsko-Litavske Unije.
Husarske satnije (rota ili choragiew) bile su sastavljene od osnovnih postrojbi, poczet (družba). Stupajući u službu rotamaistera, vlasnika rote, zapovjednik družbe, towarzysz husarski (drug), obično porijeklom iz bogatije poljske ili litavske plemićke porodice, potpisivao je ugovor s vlasnikom i državom, kojim se obvezao zapovijedati svojom postrojbom, obično jačine 1-4 konjanika, osigurati im opremu i sluge koji su brinuli o konjima, oružju, opskrbi i logoru. Ti su konjanici (pocztowy) služili opremljeni jednako kao njihov nadređeni, ali u drugome i trećem bojnom redu, a zadatak im je bio štititi pozadinu i bokove drugova husarskih. Pravi je zapovjednik rote bio poručnik, kojem je pomagao zastavnik, koji je nosio i zastavu satnije. Husari su nosili kacige, oklope za torzo i ruke, sablju, mač za probijanje pancira, dugi mač palaš, par pištolja, ponekad arkebuzu, karabin ili luk i strijele, te koplje dužine 4-6 metara, na kojemu je visila dugačka zastavica. Sedla su bila lagana, turska, a konji (mješanci poljskih i tatarskih grla) mogli su prijeći stotine kilometara i kretati se brzo i pod teretom većim od 100 kilograma. Husari su ime dobili po jednom ili paru “krila”, drvenim kolcima pričvršćenim za sedlo ili na leđni dio oklopa. Savijeni u luku iznad kacige kolci su urešeni perima orla, labuda, guske ili neke druge velike ptice.
Nastavak teksta i ostale zanimljivosti pročitajte u novom 41. izdanju VP magazina za vojnu povijest!
