Naslovnica

Lički Hrvat u ruskom građanskom ratu

Na buvljaku u zagrebačkom Jakuševcu našle su se bačene u smeće četiri fotografije na kojima je bivši habsburški časnik Marko Šarić, rodom iz Lovinca u Lici, snimljene u Rusiji, u Sibiru, 1919. godine
02. svibnja 2016. u 16:47 0 komentara 2028 prikaza
Vojna povijest
Foto: Tomislav Aralica
Pogledajte galeriju 1/4

Možete li zamisliti veće sreće no kada majka nakon nekoliko godina izbivanja dočeka povratak sina koji je nestao u dugogodišnjem ratu? Upravo se takva sreća može uočiti analiziranjem jedne fotografije i rukopisnih natpisa na njoj. Naime, autor članka nedavno je u Zagrebu nabavio dvije velike uokvirene fotografije i još dvije manje neuokvirene koje su sve pripadale bivšem habsburškom časniku čije je prezime bilo Šarić, a podrijetlom je iz Lovinca u Lici. Bile su bačene na smeće i otkupljene na buvljaku u Jakuševcu, blatnjave i prljave, i to iz druge ruke. Sve četiri snimljene su u Rusiji, u Sibiru, 1919. godine, u vrijeme ruskoga građanskog rata.

Prva fotogra ja snimljena je vjerojatno u jesen 1919. u nekom od sibirskih gradova pod nadzorom vojske admirala Aleksandra Vasiljevića Kolčaka (1873.-1920.) tadašnjega vođe protukomunističke bjelogardejske vojske. Ona prikazuje skupinu ruskih časnika različitih rodova i službi ruske carske vojske, a među njima i dvojicu Hrvata, pripadnika 1. jugoslavenskoga puka „Matija Gubec“. Radi “monumentalnosti“ likovi su uokvireni s jednim motorkotačem na lijevoj i automobilom na desnoj strani. Vjerojatno je riječ o skupštini vojničkih delegata. Na toj je fotografiji poručnik Šarić peti stojeći lik s lijeve strane.

Druga fotografija, ona na kojoj je izražena majčina sreća, snimljena je ispred prepoznatljive fasade tzv. crvene vojarne u Tomsku, crvene zbog fasadne cigle. Na njoj se vidi dvanaest časnika 1. jugoslavenskoga puka „Matija Gubec“ od kojih oni u prvom redu sjede, a oni u drugom stoje. U sredini prvoga reda sjedi časnik vojske SAD- a, Chester A. Bixby, zvan „striček“ ili „stric iz Amerike“, koji je služio kao časnik za vezu i predstavnik američkoga humanitarnog društva Y.M.C.A. (eng. Young Men’s Christian Association). Na zidu vojarne vidljiv je natpis na hrvatskom jeziku, latinicom, „KLUB OTVOREN“ kao i niz plakata i obavijesti pribijenih na oglasnu ploču ili nalijepljenih na zidu. Klub koji se spominje na natpisu, i ispred čijega su se ulaza časnici fotografirali, klub je Y.M.C.A. u Tomsku. Najveći plakat u lijevom uglu slike napisan je ćirilicom i njime se pozivaju zainteresirani da dođu na zabavnu priredbu nazvanu „Českii večer“ koju upriličuju pripadnici Češke legije. Klub je zapravo bio čitaonica i kavana, a u njemu su se ujedno i prikazivali i filmovi. Preko kluba je Bixby nabavio za puk instrumente pa je organizirana i pukovska glazba kojom je rukovodio kapelnik A. Neffat.

Vojna povijest | Autor : Tomislav Aralica Foto: Tomislav Aralica

Na istom mjestu, približno u isto vrijeme, snimljena je i treća fotografija na kojoj se ulaz u klub vidi iz daljega pa se zamjećuje i tabla s nazivom kluba koga su mu dali naši vojnici: „PRI STRIČKU“. Četvrta fotografija prikazuje poručnika Šarića pod borbenom odorom, potkraj 1919. godine. Zamjećuje se kako je bio naoružan revolverom „Nagan“ kal 7,62mm.

Na fotografijama se vidi kako su časnici puka „Matija Gubec“ odjeveni u odore koje odgovaraju različitim vrstama ruskih pješačkih časničkih odora iz zadnjega razdoblja Prvoga svjetskog rata. Neke su uobičajenoga kroja, a neke su u stilu rubačke, tzv. gimnastirke. Na glavama skoro svi nose ruske vojničke kape u obliku mekanih telerica sa suncobranom i obodnim remenom. Na prednjoj strani većina ima metalnu emajliranu značku – kokardu podijeljenu na tri trokutaste kriške od kojih je svaka drugačije boje. Te su boje, nema dvojbe, crvena, bijela i plava. Pavle Gregorić – Brzi, tada dočasnik u ovom puku, pripovijeda kako su, u cilju razvijanja jugoslavenske solidarnosti, predložili izradu okruglih kokardi s trima sektorima bijele, plave i crvene, tako da je svaki vojnik mogao prikačiti ovu kokardu na kapu u položaju svoje nacionalne zastave. Ova je značka bila namijenjena isključivo pripadnicima puka „Matija Gubec“. Časnici puka „Matija Gubec“ isticali su kao jedinu oznaku čina platneni našitak na nadlaktici lijevoga rukava bluze ili kaputa. Kako se lijepo vidi upravo na ovoj fotografiji, taj je našitak imao oblik ovećega grba s vitičastim ivicama. One su slične istovrsnim oznakama češke legije, ali su se od ovih razlikovale jer su češke imale trake u obliku naopakoga slova V, a hrvatske ravne dijagonalne trake. Osim toga, na češkim je oznakama bio i broj puka, a njihov štit bio je jednostavnoga “ravnog“ oblika dok je ovaj naš “vitičast“. Prema sjećanju Josipa Pavišića, njega je političko rukovodstvo puka „Matija Gubec“ uputilo iz Tomska u Jekaterinburg da u tamošnjemu ženskom manastiru naruči časničke i dočasničke oznake, slične onima češke legije. Monahinje su ih izvezle od zlatnih i srebrnih žica. Analizom dvadesetak meni poznatih fotografija pripadnika puka „Matija Gubec“, zaključujem kako su oznake bile izvezene na sivomaslinastoj čohi. Dočasnici su imali našivke bez obruba s jednom do četiriju dijagonalnih traka žute boje. Našivak časnika bio je obrbljen crvenim ispuskom s jednom do četiriju dijagonalnih traka srebrne boje. Jednu je traku imao potporučnik, dvije poručnik, tri satnik, a četiri nadsatnik. Viši časnici imaju trake zlatne boje pa se tako na fotografiji zapovjednika puka, bojnika Luke Sertića, zamjećuje jedna takva traka. Prvi zapovjednik puka, potpukovnik Aleksandar – Šandor Rukavina, imao je, valjda, dvije takve trake. Na našivkama nije bilo drugih znakova osim ovih traka.

Vojna povijest | Autor : Tomislav Aralica Foto: Tomislav Aralica

Prvi jugoslavenski puk „Matija Gubec“ razvio se iz Jugoslavenskoga revolucionarnog udarnog bataljuna ustrojenoga u Kijevu 1917. od disidenata Dobrovoljačkoga korpusa SHS-a nezadovoljnih velikosrpskom politikom vodstva toga korpusa. Sve su to bili zarobljeni pripadnici habsburške oružane sile koji su se opredijelili za novu južnoslavensku državnu zajednicu izvan sastava monarhije, nastojeći doprinijeti ostvarenju te ideje borbom na strani sila Antante. Kada su se austro-ugarske postrojbe, nakon rasula ruskoga fronta, počele približavati Kijevu, oni su morali bježati na istok jer bi ih inače austro-ugarske vojne vlasti strijeljale kao izdajnike. Nakon mnogih poteškoća ova se postrojba našla u Samari gdje se pridružila Čehoslovačkom korpusu, boreći se na strani bijelih i intervencionista protiv komunista i Crvene armije. U Tomsku su narasli na razinu puka s više od 1500 ljudi jer su im se pridružili i drugi bivši zarobljenici, uglavnom Hrvati i Slovenci. Nakon Kolčakovoga poraza, uz silne poteškoće i zavrzlame, puk se povlačio duž transibirske pruge zajedno s Česima i Slovacima prema Vladivostoku i onda brodom do Kraljevine SHS. Danas postoji tek par pisanih uspomena, nešto dokumenata i nekolicina fotografija raštrkanih po raznim privatnim zbirkama koje svjedoče o ovoj zanimljivoj postrojbi. Koliko je meni poznato, nije sačuvan ni jedan primjerak njihove odore, oznake za kapu ili narameničnoga našivka. Vratimo se drugoj slici i natpisima bi na njoj. Ispod fotografije rukopisni je natpis: „Iz Sibirije došao 17/9 O 1920 moj mili sin“. Sa stražnje stražne, na kartonu pozadi fotografije, stoji više rukopisnih natpisa. Najstariji je onaj koji glasi: „Uspomena na mog milog sina ljubeća ga majka. „ Lovinac 22/7 1922, Antonija Šarić“. Zatim slijede natpisi nastali nekoliko desetljeća kasnije i teško čitljivi: G „16.11.53. Kako sretni smo onda ni bili brajtek moj a sad sam bez sviju ja vas, tužna i prežalostna.“ „19.4.60. utorak. Danas sam si prikovala u novom stanu slike vaše brajtek moj. Poslje kriznog dana 27. te 11. 48. kad su me zatvorili. Nisam slike vidila do danas. Bile na tavanu kod kuće. Tamo ih je dopremio ona kukavica Drago Došen. gledajući sve vas i moleći se dragom našem Isusu da vam bude dobar. Meni je se smilovao i dao mi evo moj stanić. I od još malo ru zdravlja. Brajtek moj. Bresuji ni da žive u Ameriki preko Vilme. Ove ostale sam zaboravila što je brackim kazivao.“ „Subota 22.4.61. Vratila je jučer in ta es..terma. Opet vas gledam. ... molim Isusu dragom na vas. Bogu hvala da sam opet ovde. Tamo je bilo a jako zlo i ružno, srednji domsk. 8 dana je bilo ....ca b..kenova pa je a bilo ljepo. Samo nije zdrava. To je žalost.“

Vojna povijest | Autor : Tomislav Aralica Foto: Tomislav Aralica

Ove zabilješke, uspoređene s poznatim povijesnim činjenicama, omogućuju nekoliko daljnjih zaključaka. Poručnik je Šarić iz Rusije evakuiran pomoćnom krstaricom „Himalaja“ koja je iz Vladivostoka isplovila 3. kolovoza 1920. ukrcavši oko 1300 pripadnika puka „Matija Gubec“. Nekoliko stotina pripadnika puka zarobila je Crvena armija kod Nižnjeudinska 27. siječnja 1920. te ih uključila u svoje redove kao 111. železnodorožni bataljon. Oni su se u Kraljevinu SHS vratili 7. tek nakon nekoliko godina. „Himalaja“ je uplovila u Dubrovnik 10 rujna 1920. što znači da je poručniku a Šariću trebalo još sedam dana da stigne kući u Lovinac. Možemo zamisliti sreću njegove majke Antonije Šarić kada je napokon ugledala sina o čijoj sudbini, i o njegovoj ruskoj avanturi, nije mogla znati ništa.

O sudbini poručnika Šarića nemamo pouzdanih spoznaja. Zanimljivo je napomenuti kako su tri Hrvata, učesnika Oktobarske revolucije i pripadnika crvenoarmijske skupine kojoj je na čelu bio Hrvat Gustav Barabaš, zvali su se Tadija Odić, Filip Kumbatović i Vladimir Šprajcer, u svojim uspomenama spominjali i izvjesnoga „Marka Šarića iz Hrvatske“(negdje se spominje i kao P. Šarić) kao jednoga od pripadnika njihove partizanske skupine koja je krajem 1918. djelovala u Turgajskoj oblasti (nalazi se u današnjem Kazahstanu, sjeverno od Aralskoga mora) koja je tada bila pod nadzorom “bijelih“. Oni su sudjelovali u poznatoj „ekspediciji internacionalista“ na čelu s kazahstanskim revolucionarom Alibejom Đangiljdinom duboko u pozadinu Kolčakove države. Odić piše kako se njegov partizanski odred raspao te da su njegovi drugovi Pavlović, Jelica, Škara, Jeras i Marko Šarić 1919. „otputovali u domovinu“ i to brodom. Zasigurno su se pridružili puku „Matija Gubec“ jer njihova imena kasnije zatičemo među pripadnicima puka. Nije izvjesno je li poručnik Šarić istovjetan s ovim Markom ili P. Šarićem, ali jedini put za domovinu iz Sibira 1919. godine vodio je preko puka „Matija Gubec“. Zato se vjerojatno radi o istoj osobi.

To bi značilo da je poručnik Šarić, prije no što je pristupio puku „Matija Gubec“ bio pripadnik Crvene armije. Glavni motiv zbog koga su ratni zarobljenici pristupali Crvenoj armiji ili postrojbama bijelogardejaca bilo je puko preživljavanje tako da su znali višekratno mijenjati strane.

Je li poručnik Šarić postao komunistički simpatizer ili član komunističke partije, o tome nemamo podataka. Okolnost da je njegova majka uhićena tijekom pogroma prosovjetski nastrojenih osoba nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine, mogla bi značiti da je Šarić imao neku vezu s partijom. Ali ne nužno jer su jugoslavenske vlasti u to doba provjeravale, uhićivale i likvidirale sve osobe koje su imale bilo kakvu vezu s Rusijom, pogotovo one koji su neko vrijeme živjeli u SSSR-u ili su nekoć bili pripadnici Crvene armije. Možda je i poručnik Šarić uhićen zajedno s majkom „kriznog dana 27.11.48.“ Iz zapisa Antonije Šarić od 16. studenoga 1953. proizlazilo bi da je poručnik Šarić tada bio pokojnik. Možda je stradao u policijskim represalijama 1948. godine. Iz zadnjega zapisa Antonije Šarić od 22. travnja 1961., a ona je tada morala imati više od 80 godina, vidi se kako je neko vrijeme boravila u domu, kako je bolesna i kako je ova slika po povratku u stan podsjeća na jedan od najsretnijih dana njezinoga života.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.