Mornari su, bili oni časnici, dočasnici ili momčad, kako u sastavu ratne mornarice tako i civilne, oduvijek bili naoružani. U starije doba svaka plovidba bila je povezana s opasnošću, kako od vremenskih neprilika tako od nečijega napada.
Među mornaričkim oružjem poseban su značaj oduvijek zauzimali bodeži. Oni su sami po sebi kao kratko i spretno oružje bili pogodni mornarima, ali stekli su i jednu simboličku vrijednost te označavali dostojanstvo i status svoga nosioca.
Ispričat ću u kratkim crtama živopisnu povijest mornaričkih bodeža na hrvatskoj strani Jadrana od 16. stoljeća, kada o njima imamo nešto jasniju predodžbu, pa do posljednjega od njih, svečanoga mornaričkog bodeža Hrvatske ratne mornarice (dalje HRM).
Mornarički bodeži 16. i 17. stoljeća
Dalmatinski i istarski Hrvati služili su u velikome broju na ratnim brodovima Republike Venecije, od trenutka kada je Venecija ponovno zauzela dijelove Dalmacije 1409. godine pa do njezine propasti 1797. godine. Služili su kao galioti-veslači, mornari, vojnici na galijama i drugim ratnim brodovima, topnici, dočasnici i časnici, pa i kao zapovjednici brodova –soprakomiti, i to kako na državnim ratnim brodovima tako i na ratnim brodovima dalmatinskih komuna te svim vrstama civilne trgovačke mornarice.
Svi su oni bili naoružani, između ostaloga, i bodežima. Izuzetak su jedino galioti kažnjenici koji su bili nenaoružani i u lancima, ali oni ionako uglavnom nisu bili iz Dalmacije, nego su ponajviše bili ratni zarobljenici i kažnjenici svih vrsta.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 4. kolovoza 2020.
