"Kuća straha" može biti putokaz kako osmisliti sličan muzej u Hrvatskoj. Posjećenost je iznimna, a svakako bi se imalo što izložiti s obzirom na gotovo stoljetnu prisutnost diktatura. Pri tome muzej suočava sa zločinima počinjenim u ime ideologija, što, za razliku od Mađara, mi nismo dosada učinili. IzIožba počinje razdobljem bezuspješna izbjegavanja nacizma koji je u punini poharao Mađarsku tek u posljednjoj godini rata. Kada su uvidjeli da marionetska vlast koketira sa Saveznicima, Nijemci su je okupirali 1944. i prepustili u ruke domaćim nacistima. Ovi su se „odužili" groznim zločinima nad Židovima i manjinama koje su dotadašnje vlasti uspijevale fizički zaštiti. „Prolaz Mađarskih nacista" tematizira stvaranje i tragediju budimpeštanskog geta tijekom svega par mjeseci vladavine mađarskih nacista. Predočeni su potom razmjeri razaranja u dvomjesečnoj bitki za Budimpeštu koju su, bez obzira na cijenu, branili Nijemci. Pobjedom Sovjeta privode se Mađari njemačkog porijekla i osumnjičeni za suradnju s nacistima.
Kako se broj potrebnih za gulage time nije popunio, prionulo se prokazivanjem sumnjivih pa se na taj način „prikupilo" gotovo milijun zatvorenika od kojih je trečina i umrla u radnim logorima. Muzej dočarava uvjete u kojima su obavljali neljudske poslove te izlaže niz primitivnih oruđa koji objašnjavaju ovoliku smrtnost. Nevjerojatno, posljednji pronađeni logoraš, Andras Toma, zaboravljen u današnjoj Rusiji, otpušten je tek 2000. godine! U sobi „Promjena kaputa" razotkriveni su Mađari koji su za Sovjete organizirali zločin. Minorna skupina nekoliko desetaka aktivnih komunista tijekom rata, poslije dolaska Sovjeta evoluirala je u ideološku mašineriju tisuća spremnih da za mrvicu moći sunarodnjake šalje put logora. Ukinuli su demokraciju, natjerali zemIju u bankrot pretvorili je u policijsku državu ovisnu u svakom obliku o SSSR-u. Stradalnici su bili politički neistomišljenici i intelektualci, ali i obični seljaci koje se prisiljavalo da postanu industrijski radnici. „Nepodobne" se zatvaralo i mučilo upravo u zgradi muzeja. Tajnu policiju ustrojio je negdašnji krojač sa završena četiri razreda škole, Židov, Gabor Peter. Peter, koji je kasnije i sam postao žrtvom Staljinovih čistki, ima vlastiti prostor u muzeju, pretrpan eksponatima za fizičke torture.
Soba „Pravda" tematizira pretvaranje pravosudnog sustava u mehanizam za provođenje namještenih suđenja. Dosta prostora posvećeno je obračunu komunizma s religijom jer su u Mađarskoj uz katoličke, nastradale i brojne kršćanske zajednice. Spuštanjem u podrum počinje jezovit obilazak oživljenih zatvorskih ćelija. U labirintu ćelija provodeni su razni oblici nastranih mučenja. Najjezivije su prostorije zidova obloženih madracima kako se ne bi čuli krici prilikom mučenja, kao i samice jedva nešto šire od ljudskog tijela (60x50 cm, visina 180 cm). U njima zatvorenik nije mogao ni kleknuti te mu je u visini očiju uvijek svijetlila žarulja kako bi onemogučila san na nogama. Sretnici koji bi preživjeli torture ili izbjegli smrtnu kaznu, nastavili su golgotu u gulazima. U samoj zgradi nisu bila organizirana smaknuća (iako je bio niz „nesretnih slučajeva" i samoubojstava), ali su rekonstruirani načini pogubljenja u za to namijenjenim zgradama. Svjedočenja rijetkih koji su čudom pomilovani čekajući egzekuciju zaprepaščujuća su, baš kao i pogled na izložene sprave za efikasno provođenje vješanja.
