Velika gospodarska kriza tridesetih godina 20. stoljeća snažno se odrazila i na Japan. Vojni vrh ponudilo je rješenje za izlaz iz krize – osvajanja kojima bi se osigurala prirodna bogatstva nužna za oporavak i daljnji razvoj. Car Hirohito usuglasio se s tom idejom i dao je vojsci odriješene ruke. Osvajački pohodi mogli su početi. Nakon osvajanja Mandžurije, Japanci su odlučili napasti Šangaj.
Japanci su vjerovali da će Šangaj pasti u samo osam dana. Ali borbe su trajale više od tri mjeseca. Nakon pada Šangaja stotine tisuća izbjeglica uputile su se na zapad, prema Nankingu. S njima su se povlačili i kineski vojnici. Japanskoj je vojsci trebalo mjesec dana da prijeđe 280 km i dođe do Nankinga. U japanskom napredovanju i kineskom kaotičnom povlačenju mnogi su kineski vojnici pali u zarobljeništvo i bili smaknuti. Jednako je bilo i s civilima.
U selu Kao Bao u jednu od kuća zatvorili su 37 seljana i žive ih spalili. U selima oko Xuzhoua stanovništvo je likvidirano tako da bi okružili cijelo selo i potom stegnuli u obruč pucajući strojnicama po kućama. Prije pješačkog napada Japanci su Nanking zasipali lecima u kojima su pozivali stanovništvo da “dopuste” japanskoj vojsci da uspostavi “red, moral i pravdu”. Uoči bitke za Nanking iz grada je pobjegao i sam Čang Kaišek zajedno sa svojim ministrima i većinom civilne uprave. Grad je bio opasan sa 45 km zidina koje su bile visoke 15 metara. Činilo se kako će to biti dostatno za obranu grada.
