Naslovnica

Neobičan spoj Boksačkog ustanka i SSSR-a polovinom 20. stoljeća

Ne uspoređuju Šiškina bez razloga s Tolstojem, Nabokovim, pa čak i s Dostojevskim. „Pismovnik“ je pravi laboratorij fantastike
25. siječnja 2017. u 07:28 0 komentara 484 prikaza
Pismovnik
Foto: naklada ljevak

Vladimir (Volodjenka) je vojnik, a Aleksandra (Sašenjka) medicinska sestra. Oni se vole i jedno drugome pišu ljubavna pisma. Bio bi to prosede neke prosječne priče da se nje nije dohvatio velemajstor riječi, ruski književnik Vladimir Šiškin. Ovako Vladimir ratuje u Boksačkom ustanku u Kini 1900. godine, a Sašenjka liječi ljude negdje u Rusiji sredinom 20. stoljeća. I brzo postaje jasno da se oni u stvarnosti nikada nisu sreli. Sve to u Šiškinovoj knjizi „Pismovnik“ (Naklada Ljevak, 2014. godine), u odličnom prijevodu Igora Buljana. Šiškin piše o ljubavnicima koji su udaljeni prostorno i vremenski, ali to nimalo ne može nauditi njihovoj ljubavi – bezvremenskoj, bezuvjetnoj, bezgraničnoj, esencijalnoj.

Volodjenka i Sašenjka kao da su i sami zarobljenici vremena u kojima su se našli i snalaze se kako znaju i umiju. Ljubav preskače desetljeća i svjetove. Jedno drugome opisuju svoju svakodnevicu, obitelj, skrivene strasti i nedosljednosti. Volodjenka ne podnosi svoga slijepog očuha i majčinu privrženost njemu, strasti koje razmjenjuju su mu odvratne i nedostojne. Razmišljajući kako da upropasti njihovo  vjenčanje, Volodjenka je tortu htio nadjenuti laksativom, a vjenčanicu izrezaditi na komadićke. Na kraju, vjenčanja nije ni bilo, a očuh se samo preselio kod njih. No mangupa Volodjenku zahvatio je rat sa svim svojim strahotama. „Danas su ljudima dali crvljivo meso – i ništa, smazali su ga. Nitko se nije bunio“, piše Volodjenka svojoj dragoj, koja je uvjerena da se njenom „milenom, lijepom dragom“ ništa neće dogoditi u ratnom vihoru. Strepila je za njega, izvanvremenskoga, s razlogom. Volodjenka je upozorava da će možda poginuti, iako je i to po njegovu poimanju bolje nego da se vrati kao bogalj. Piše joj o užasima kada majku obavještava da im je poginuo sin.

„Poginuo je u bitci. U kojoj bitci? Dovoljno je reći da se Vaš sin nije vratio s jednog, kako bi se izrazio pjesnik, nedavnog rata. Stoga, kakve veze ima? Za bijele, za crvene, za Helene, za Judejce“, užasnut je Volodjenka. Kada se pribrao, kaže: „Došao je Kutuzov tući Francuze, a Vaš sin, kako se šale naši niži činovi, došao žutima dati po mudima. I eto posljedice. Potpišite primitak.“ Volodjenka se zatekao u Boksačkom ustanku 1900. godine, boreći se na strani imperijalnih sila koje su napale Kinu. Boksački ustanak ili Iheatuanski ustanak izbio je u Kini kada su se nacionalističke snage, ali i gradska i seoska sirotinja, pobunili protiv stranog iskorištavanja Kine. Pobunjenici su tako izrazili nezadovoljstvo zbog strašne gospodarske i svake druge ekspoloatacije, nezaposlenosti, ali i diskriminacije koju su trpjeli od stranih ugnjetavača. Cilj im je bio protjerati domaće kršćane kao eksponente stranih vlastodržaca, a u konačnici protjerati sve strance iz Kine. Carski dvor nije ništa poduzimao za gušenje ustanka pa su europske sile poslale u Kinu svoju vojsku koja je ugušila pobunu. U gušenju ustanka sudjelovalo je osam europskih država čije su postrojbe okupirale Peking. Nakon toga je poražena Kina potpisala Završni protokol kojim se obvezala isplatiti ogromnu odštetu i pristala na stacioniranje stranih trupa u zemlji, čime se našla u gotovo kolonijalnom položaju.

Knjiga se ne bavi povijestim faktima, osim letimično. Svojoj Sašenjki Volodjenka pripovijeda o „rižinim poljima poplavljenim vodom, punim zmija“. „Vijugaju uz samu površinu, pa se na vodi dugo vide njihovi tragovi… Posvemašnja pometnja. Postrojbe zaostaju, miješaju se. Od straha ljudi počinju pucati jedni u druge. Jučer su ruske strijelce koji su osvojili selo udaljeno od ceste enegleski topnici pobrkali s Kinezima i stali ih zasipati projektilima. Nekoliko ljudi je ranjeno, jedan je umro već na putu za lazaret, izgubio je mnogo krvi… Danas smo prošli kroz nekoliko sela koje su stanovnici napustili, a Japanci opustošili. General Stessel zapovijedio je da se rasporedi  bitnica – za nekoliko minuta od sela nije ostalo ništa“, uznemireno piše Volodjenka. Dramatični opisi pokazuju svu ratnu pomutnju i besmisao. Kada imperijalne sile slome ustanak, Volodjenka piše kako saveznički odredi traže iheatuance i kineske vojnike koji su se, preodjenuvši se, pomiješali sa stanovništvom. „Nakon kratke istrage, slijedi strijeljanje. Istraga se sastoji od toga da čovjeku svuku odjeću – trag kundaka koji ostaje na ramenu zbog trzaja prilikom pucanja razlog je za pogubljenje.“ Jao pobijeđenima! Uvijek i svagdje, samo se tehnika mijenja.

S jedne strane smrt, s druge ljubav, kao temelji ljudske egzistencije. Motivom smrti protkano je i bivstvovanje „mirnodopske“  junakinje Sašenjke, koja živi negdje u SSSR-u, vjerojatno u Moskvi. Njena majka boluje od teške i mučne bolesti, nakon koje umire sama, što je Sašenjku osobito pogodilo. Potom smrt oca, kojeg u njegovim smrtnim trenucima drži za ruku do samog kraja. Sašenjka nije svetica. Preotela je muža svojoj najboljoj prijateljici Janki dok je zbog komplikacija i gubitka djeteta bila u bolnici. O tome bez moraliziranja i puno žaljenja piše svome Volodjenki. Čak se prisjeća njihova imaginarnog susreta, sočno i eksplicitno, a opet nježno. Jer, ne zaboravimo, Sašenjka i Volodjenka nisu se, niti su se ikada, mogli sresti. Svu tu magiju maestralno je dočarao pisac Šiškin, kojeg mnogi smatraju najvećim živućim ruskim romanopiscem. Živući  klasik, kojeg vole i publika i kritika, mag je naracije. Opisi su mu jednostavni, ali iz njih izlaze iskričavi vodopadi riječi iza kojih stoji duboki smisao. Ne uspoređuju ga bez razloga s Tolstojem, Nabokovim, pa čak i s Dostojevskim.

Šiškin je žestoki kritičar ruskog predsjednika Vladimira Putina, o čemu je govorio i prije nekoliko godina u Zagrebu, pred prepunim auditorijem predstavljajući svoju knjigu. „Jako mi je žao, ali stidim se svoje Rusije“, rekao je Šiškin

„Pismovnik“ je uz svu svoju jednostavnost i pravi laboratorij fantastike. Zaronjen u svijet vječnih ljudskih i univerzalnih vrijednosti, Šiškin je s druge strane vrlo odrješit i jasan kada se radi o realnom svijetu. Rođen je u Moskvi 1961. godine, a nakon završetka studija engleskog i njemačkog jezika, prije 20 godina preselio se u Švicarsku, gdje je dobio posao kao prevoditelj. Godine 1999. osvojio je „ruskog Bookera“ za roman „Zauzimanje Izmaila“, a osvojio  je i ugledne švicarske i francuske nagrade za nekoliko publicističkih djela. Osvojio je i prestižnu rusku nagradu „Nacionalni bestseler“ za roman „Vilina Kosa“ 2005. godine, nakon čega postaje prepoznatljiv širokome čitateljskom krugu. Za „Pismovnik“ je 2011. godine ovjenčan nagradom „Velika knjiga“. Šiškin je žestoki kritičar ruskog predsjednika Vladimira Putina čemu je govorio i prije nekoliko godina u Zagrebu, pred prepunim auditorijem predstavljajući svoju knjigu. „Jako mi je žao, ali stidim se svoje Rusije“, rekao je Šiškin izravno, kritizirajući Putina zbog aneksije Krima. Bio je ogorčen time što je, kako je kazao, ruska vlast gurnula bratski ukrajinski i ruski narod da se bore jedan protiv drugog. U tome je bila i jaka osobna nota jer je Šiškinova majka Ukrajinka, a otac Rus. Kao vrsni poznavatelj jezika, što je magično pretočio u literaturu, Šiškin je upozorio da se Rusi prema Ukrajincima i ukrajinskom jeziku odnose kao prema manje vrijednima, s pozicije „starijeg brata“ koji mora slušati „mlađega“. Nije štedio ni ruski režim u odnosu prema vlastitim građanima, kazavši kako sve vodi u policijsku državu. Šiškin se nije samo verbalno suprotstavljao Putinu i njegovu režimu. Prije nekoliko godina odbio je sudjelovati u službenome ruskom izaslanstvu na jedom sajmu knjiga u Americi, ne želeći davati alibi aktualnoj politici: „Zemlja u kojoj je vlast prigrabio korumpirani, kriminalni režim, gdje državu čini piramida lopova, gdje su izbori postali farsa, gdje sudovi služe vlastima, a ne zakonu, gdje postosje politički zatvorenici, gdje je državna televizija postala prostitutka, gdje šarlatani usvajaju sulude zakone kojima nas vraćaju u srednji vijek – ne može biti moja Rusija.“ Hrabro, nema što, za jednog Rusa u današnjem vremenu, pa makar bio i svjetski poznat književnik s prebivalištem u Švicarskoj.

Čitateljima preostaje užitak čitanja vrhunske literature, a nadrealan „Pismovnik“ ljubavno-ratne tematike to svakako je.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.