U indijskoj Goi postoji crkva svetog Vlaha. Ako to zvuči neobično, evo još dvije informacije koje će zvučati potpuno nevjerojatno. Starija je i veća od crkve svetog Vlaha u Dubrovniku! A gradili su je, tamo negdje početkom 1560-ih, ni više ni manje nego – Dubrovčani. Kako to? Pa eto, imali su tamo koloniju koja je brojila oko dvije tisuće ljudi. Krenimo redom.
U svih svojih 457 godina postojanja dubrovačka je država, poznata i kao Dubrovačka Republika (Republica de Ragusa), do krajnjih granica iskorištavala svoj geostrateški položaj i činjenicu da je bila neutralna u sukobima velikih sila. Osim što je svoju poziciju na razmeđu Istoka i Zapada koristio za trgovinu različitih roba u oba smjera, Dubrovnik (Ragusa) je i jednoj i drugoj strani bio potreban radi informacija. Državljani ni jedne države tog doba nisu imali status i pristup informacijama kao što su to imali Dubrovčani. Ne samo da su ugledni plemići, ali ne samo oni, bili često viđeni i poštovani na španjolskom, francuskom, bečkom ili poljskom dvoru ili kod papa u Rimu nego su kao trgovci bili prisutni u svim iole značajnijim lukama svijeta te trgovačkim kolonijama diljem Osmanskog Carstva. Sve to činilo je jako dobar izvor informacija, a o njima je ovisilo kako će se malena država postaviti u raznim geopolitičkim kretanjima i sukobima.
No postavlja se pitanje tko je te informacije, kada bi već jednom došle do Dubrovnika, prikupljao i analizirao, tko je donosio odluke o tomu kako reagirati na te informacije. To je pitanje desetljećima mučilo povjesničare koji su istraživali dubrovačko naslijeđe. Model funkcioniranja je ipak otkriven uz malo sreće, itekako potrebne u istraživanjima. I to upravo zahvaljujući potrazi za odgovorom što su u obavještajnom smislu radili obični državljani Raguse, oni koji nisu imali nikakva politička prava ni bogatstvo koje bi trebali štititi. Jasno je da će vlastela i bogati trgovci raditi na očuvanju države, ali zašto bi to radili mali obrtnici, sluge i sluškinje, kmetovi, ribari, seljaci?
Dubrovački su podanici bili svjesni da su živjeli u uvjetima koji su bili znatno iznad onih u kojima su živjeli njihovi kolege po statusu ne samo na Balkanu nego i diljem Europe. K tomu, Dubrovnik je, osim što je bio pravno sigurna i uređena država, po prihodima po stanovniku bio drugi na svijetu – odmah nakon Venecije, od čije se okupacije otrgnuo. Sve je to dubrovačke državljane, premda su u većini slučajeva, kada govorimo o puku, bili nepismeni i neuki, dovelo u situaciju da doživljavaju državu kao svoju, a ne kao državu kojom upravljaju vlastela i bogate građanske obitelji, a koji su činili dva, tri posto ukupnog stanovništva.
Kako je dakle funkcionirala obavještajna mreža Dubrovačke Republike? Po ustroju Republike, Malo vijeće (svojevrsna vlada koju je činilo od devet do 11 članova, a od kojih je najmlađi obavljao poslove ministra vanjskih poslova) bilo je zaduženo za korespondenciju države. Sve što bi Senat odlučio ili osmislio kakav odgovor te pismo nekom od vladara ili moćnika, ili pak nekakvu uputu diplomatima, pripremalo bi i otpravljalo Malo vijeće. Na tu je adresu stizala i sva korespondencija izvana. Pa tako i denuncijacije (dojave) koje su državljani Republike slali državi. Upravo zbog tih denuncijacija postalo je jasno zašto Ragusa nije nužno morala imati obavještajnu magistraturu, pa čak ni agente koji će odrađivati te poslove, a što je uobičajena metodologija tadašnjih sila. Dubrovački su državljani bili najveća pomoć svojoj državi, odnosno njenoj obavještajnoj mreži!
Do tada znanstveno neobrađene denuncijacije Malom vijeću, njih 1122 iz razdoblja od 1740. do 1799. godine, ponudile su odgovore na sva pitanja vezana za dubrovačku obavještajnu mrežu. Iako neuvezane i očito necjelovite (arhiv je uništavan i opljačkan u doba francuske i austrijske okupacije), denuncijacije su ponudile rješenje modela na koji su do Dubrovnika i iz njega putovale informacije te o tomu tko su bili glavni informatori. Da nije riječ o dojavama plaćenih špijuna ili ljudi koje je na neki način zadužila država da prikupljaju informacije, jasno je ne samo iz podrijetla, odnosno statusa/zanimanja denuncijanata već i iz samoga njihova broja. Naime 1122 denuncijacije Malom vijeću poslalo je čak 847 osoba. Od pomoraca i pomorskih kapetana, preko trgovaca koji su se vraćali iz pojedinih područja, do ribara, sluškinja i postolara. A da su, bez naredbe ili nagrade za dojavu, prijavljivali državi zaista bitne stvari, vidjet će se u sljedećem nastavku i to iz prikaza sadržaja njihovih dojava.
S takvom mrežom svojih uglednika po dvorovima, diplomatskom mrežom te svim svojim državljanima, Dubrovnik se nije morao brinuti o tomu hoće li imati ne samo pouzdanu nego i pravovremenu informaciju. Niti je morao plaćati špijune da rade za nj, pa čak ni osnivati posebne službe za to. Senat je ionako odlučivao o svemu što se događalo u državi, pa tako i o tomu kako će gospodariti informacijama. Zato primjerice ne začuđuje što je Dubrovnik 1530. godine brodovima poslao svoje državljane da nasele Gou u Indiji, koju su 20 godina prije osvojili Portugalci.
Procjene, iako nepouzdane, govore da je uskoro u Indiji bilo oko dvije tisuće Dubrovčana koji su trgovali ponajviše tkaninama i začinima. Dokaz brojnosti dubrovačke kolonije u Goi i dandanas je tamo – crkva sv. Vlaha iz 1563. godine. Iz Indije je dubrovački diplomat i pomorac Vice Bune, za račun španjolskih kraljeva Filipa II. i Filipa III., od 1580. do 1597. godine istraživao neotkrivena područja. U tim su ekspedicijama otkriveni Solomonski otoci i Novi Hebridi, a na pojedinim otocima toponimi i danas otkrivaju dubrovačko podrijetlo.
Otvori KEKS Pay
