Pad Akre 1291. godine zapadna je historiografija uglavnom doživjela i predstavljala kao vrlo značajan događaj koji je predstavljao posljednje poglavlje križarskih ratova. Posebice je pritom naglašena odlučujuća obrana templarske utvrde u gradu, nakon što su se, prema uobičajenom narativu, preostali templari
predvođeni velikim meštrom Peterom de Sevreyem odbili predati unatoč činjenici da su arapske već ušle u grad i da su se svi ostali branitelji grada već predali. Iako je nesumnjivo da je pad Akre imao velik psihološki utjecaj na onodobnu kršćansku Europu, ipak je potrebno naglasiti da taj događaj imao veliko geopolitičko značenje. Sudbina križarskih državica na Bliskom istoku odlučena je mnogo ranije.
Kako bi se bolje razumjela mamelučka pobjeda, treba poznavati geopolitičke odnose i na Bliskom istoku i u kršćanskoj Europi
Naime, nakon što je sultan Saladin 1187. godine osvojio, tj. oslobodio sveti grad Jeruzalem, križarsko Jeruzalemsko Kraljevstvo bilo je u stalnoj političkoj, gospodarskoj i teritorijalnoj defenzivi tijekom 13. stoljeća. Na početku posljednjeg desetljeća 13. stoljeća ciparski kralj, koji je nosio titulu jeruzalemskog kralja, nominalno je vladao preostalim kršćanskim gradovima koji su još postojali na bliskoistočnoj obali Mediterana, među kojima su se isticali Tir, Sidon, Beirut i Akra. U stvarnosti politički i gospodarski utjecaj u tim gradovima bio je u zajedničkim rukama nekolicine križarskih redova i predstavnika trgovačkih komuna Venecije, Pize i Genove, ali i u rukama predstavnika građana pojedinih komuna.
Nastavak teksta i ostale zanimljivosti pročitajte u tiskanom izdanju VP - magazina koji je u prodaji na svim kioscima za samo 19,99kn.
