Dok god su granatirali, mi smo bili mirni. Preblizu su nam bili, znaš da ne mogu precizno ciljati, jer bi onda doveli u opasnost i svoje pješake. No kad stanu granate, onda slijedi ozbiljan napad i počinje naš pravi radni dan“, prisjećaju se Široki i Purulić vukovarske svakodnevice. Cjelokupan scenarij ponavljao se iznova, no intenzitet napada se pojačavao, trebalo je što prije organizirati učinkovitu obranu, a ona je postavljena vrlo jednostavno. Svejedno je li išao pješački ili pješačko-oklopni napad, neprijatelja se puštalo što dublje, a potom ga zasulo kontroliranom i precizno usmjerenom, nikako ne općom vatrom. Oštećenja vozila ili, pak, snajperski hici po pješaštvu izazvali bi paniku i napadači bi vrlo često reagirali upravo onako kako su branitelji iz zasjede i priželjkivali. Trčali bi u skupinama, katkad pred same puške ili optiku snajpera, a trenutnu bi sigurnost nalazili bijegom u dvorišta, što je na kraju opet bilo osuđeno na vjerojatnu smrt. Milosti nije bilo s obiju strana. Ipak, od 2. listopada, kada je uslijedio opći napad na Bogdanovce i Vukovar, štošta se promijenilo u psihologiji branitelja Sajmišta.
Sa snajperima su najviše djelovali Igor Široki i Damir Markuš
Sa snajperima su najviše djelovali Igor Široki i Damir Markuš. Ovo su njihova sjećanja na snajperske borbe. „U početku sam pucao više bezveze nego s vezom. Ali ubrzo sam shvatio da su mirnoća i dobar odabir položaja ključni prilikom dočeka napada. Mi smo se branili, oni su morali prilaziti, tako da smo što ranije zauzimali položaj koji je nama odgovarao… Najopasnije bi bilo ako se u susjednoj ulici počinje nešto događati pa treba tamo ići. To je najriskantnije, kretanje snajperista tijekom bitke… Snajper je moćna stvar, nije svejedno čuti specifičan fijuk snajperskog metka. Ti znaš da te netko drži na nišanu, a moraš odlučiti hoćeš li nastaviti prema naprijed ili nazad… S vremenom smo naučili da je najbolje teže raniti protivnika, primjerice u trbuh ili koljeno“. Učinkovitost snajpera na Sajmištu potvrdio je i protivnik, Ivanković: „Snajperista, tu pijanu budalu namerno nije ubio. Prvog nikad ne ubijaš, već on služi kao mamac za ostale. Šanse da mu se sad pomogne su skoro nikakve. Kad dođe oklopno vozilo, onda ćemo imati zaklon da ga izvučemo“. No do dolaska oklopa takav pogodak radi paniku, a potom strah kako onima koji ranjeni urlaju, tako i onima koji im ne mogu pomoći. „Uglavnom smo radili zajedno iz više razloga. Ako jednog rani protivnički snajper, da mu drugi može pomoći, ali i zato što su oni najčešće kretali u napad u ‘čoporu’ pa je bilo efikasno pucati istovremeno.
Dvojica padnu, ostali se smrznu. Najpribraniji bježe u stranu, a neki ravno pred našu optiku. Dogodilo se da smo u jednom naletu skinuli četvoricu, grupa im se raspala i nije išla dalje… U početku smo se malo ‘tražili’ s njihovim snajperistima. A kad smo se ‘našli’, to su definitivno bili najopasniji trenuci. Bilo je tu svega, ali i puno sreće. Međutim, kako smo oba živa, možemo samo nagađati koliko smo puta bili na nišanu protivničkog snajperista. Mi otprilike znamo koliko smo puta imali njihove šljemove na optici, ali nemoguće je procijeniti koliko smo bili uspješni. Snajperista je vrlo teško pogoditi, jer najčešće izlaže samo glavu. Bilo ih je dobrih, ali često su djelovali istim pravcima, pa smo lakše odabirali položaje pogodne za čekati ih… Ipak, ne treba preveliko znanje za preciznost, jer na Sajmištu se odvijaju bliske borbe, od 50 do maksimalno 100 metara. Ono što trebaš je velika hladnokrvnost, pogotovo u situacijama kada te otkriju pa počnu ‘šiljiti’ snajperima, minobacačima ili jednostavno dođe transporter i počne teškom strojnicom otkidati dio po dio zgrade, a ti se ne možeš izvući van“.
Neki su zadržali mir i koncentrirano se borili do samoga kraja, neki su oscilirali, padali pa se opet dizali, a neki već polako nisu mogli u potpunosti izdržati pritisak ovakva pakla. Naoko neobično, no grupa najmlađih koju se planiralo što više očuvati od izravnih borbi, počela je preuzimati sve veću odgovornost, a mentalnu snagu održala je sve do završnih borbi. „Naposljetku smo mi mladi ostali najstabilniji, a da budem iskren to je bilo i normalno. Gle, ja sam imao 21 godinu, ovi klinci 18. Nismo imali ni žene, ni djece, ni mozga za razmišljati što sve naša smrt može doma prouzročiti. A stariji su imali na pameti da iza sebe ostavljaju djecu koju u slučaju pogibije nema tko hraniti… Nažalost, većina tih ljudi je izginula. A mi mladi, mi jednostavno nismo na ništa drugo ‘brijali’, nego samo razmišljali kako preživjeti taj dan, kako otići do podruma, družiti se s mladim civilima, vidjeti kakvu lijepu curu, pričati, napraviti neku zajebanciju“, rezonira Tonči Antolić.
Uglavnom, nakon 2. listopada situacija je na Sajmištu bila iznimno loša. U napadu su vrlo teško ranjeni izvrsni borci Jure Mijatović, Željko Soldo i Alen Buhin, dok se ostale, manje rane HOS-ovaca nisu ni bilježile. Zvonimir Ćurković nakon pakla Bogdanovaca, vratio se u Vukovar i svjedočio nastaloj ludnici: „Napadi su bili strašni, a neki su u svemu tome doslovno prolupali. Ljudi su bili ludi! Primjerice, Brdar i Švico, oni su bili posvuda, cijele noći na liniji i u borbi ne bi li time zaštitili mlade. A nisu mogli, bilo je to irealno očekivati… Kakva Apokalipsa, tu bi i Brando bio malo dijete, vjeruj mi“. Obojica, Ivan Brdar i Željko Delić – Švico, uskoro su poginuli i to je bio veliki gubitak za HOS u Vukovaru. Ne samo zato što su preuzeli zapovjedništvo od Roberta Šilića koji je otišao na ispomoć u Bogdanovce, već i zato što su bili među najboljima i svakako najhrabrijim borcima HOS-a. Upravo je pogibija Željka Delića od snajperskog metka inicirala značajne promjene od strane novog zapovjednika HOS-a Zvonimira Ćurkovića. Bilo je očito da neprijatelj ne samo da katkad probija bokove i zaposjeda kuće kako bi mogli djelovati snajperisti, već i u svakodnevnim napadima uvijek pojedinac ili manja grupica poraženih ostaje tumarati po kućama i vrtovima koji bi trebali biti pod kontrolom branitelja. Stoga je oformljen „interventni vod“, zapravo desetina boraca kojima bi najprimjereniji naziv bio „ekipa za čišćenje“. Zapovjednik te skupine, odnosno zamjenik zapovjednika HOS-a na Sajmištu bio je Tonči Antolić, mladić prilično eksplozivna karaktera koji je na identičan način predvodio suborce. „Dok smo još bili u normalnom stanju, dok nas je bilo, napadi su se mogli uvijek odbiti, ali nam je s vremenom sve veći problem predstavljalo ako bi puknula bočna linija ili ako bi iz podruma tkogod poželio snajperom pomoći napadačima“. Antolić je vodio grupu čiju su udarnu ekipu činili: Igor Široki, Davor Purulić - Fux, Damir Markuš - Kutina, Dragan Peša - Šiljo, Rudolf Vuković - Senzen i Josip Abel, dok su im se kasnije pridružili Vukovarci Goran Đurić - Kitara i Siniša Mataija - Rambo. Opis zaduženja bio je da uskaču u borbe tamo gdje je bilo najkritičnije, tako da nisu imali točno određene položaje na Sajmištu. Najteži dio njihova posla ipak nisu bile intervencije za vrijeme napada protivnika, nego ono što je slijedilo poslije - „čišćenje“ zgrada i dvorišta nakon okončanih napada. Markuš to opisuje: „To je najteži dio borbe, jer iziskuje brzinu, ali kontroliranu, bez srljanja. Također, moraš biti hladnokrvan i lukav… Znalo se tko ide u ‘čišćenje’ nakon odbijenog napada, uvijek ista ekipa. Čisti se dio koji je bio između nas i dio u kojem su oni nakon napada napredovali ili zaostali. Neopisivo je koliko su to bile opasne i iscrpljujuće situacije, posebno što bi nekad čišćenja znala trajati satima, ovisno o dvorištu. Njihovi zaostali ili ‘entuzijasti’ mogli su se i jesu se sakrivali svuda; svejedno gdje, u sobe, ormare, tavane, podrume, garaže i kokošinjce“.
U samom početku za te se akcije prijavljivalo i dragovoljno, no prilično brzo u ekipu koju je vodio Antolić nije više nitko ulazio. „Kada smo krenuli, bilo je svega. Ti čistiš, okreneš se, a iza tebe onaj tko ti treba čuvati leđa jede neku hranu koju je našao, gladan, nije hrane vidio dva dana. Ili se ljudi zagledaju i dive stvarima u kući ili garaži, uopće ne misleći da iza nekog super auta može čučati lik u zasjedi. Bilo je tu svašta, smiješnih scena, trebalo je sve to dovesti u red, jer to je bila najopasnija od svih naših aktivnosti…
Kapa dolje, ljudi.