Hrvat Stjepan Jantolić bio je pripadnik "Plave divizije", po njegovim navodima najspremnije i najelitnije vojne postrojbe uopće za vrijeme Drugoga svjetskog rata koju su činili redovni vojnici NDH, domobrani i povratnici s Istočnog bojišta uz njemački časnički kadar. To je bila posljednja hrvatska divizija pod zapovjedništvom njemačkih kopnenih snaga – Wehrmachta.
Stjepan je još prije nekoliko godina za Vojnu povijest podijelio svoju priču te se sjeća svih pojedinosti iz tog krvavog ratnog doba. Okružen unucima i praunucima koji su s pozornošću slušali svaku izgovorenu riječ, Stjepan Jantolić sa smješkom nas je upitao: – Pa što se čudite? Moja djeca, unuci, pa čak i praunuci, umjesto klasičnih dječjih priča poput Crvenkapice, Vuka i sedam kozlića, Ivice i Marice, svaku večer za laku noć slušala su moje priče iz ratnog iskustva kako bi iz prve ruke čuli i doznali pravu istinu o Drugom svjetskom ratu, a ne da kasnije čitaju povijesne knjige i enciklopedije od različitih povjesničara koji su ideološki opterećeni te su iskrivili povijesne činjenice – napomenuo je Jantolić i započeo svoju ratnu priču.
– U travnju 1943. godine došao sam služiti vojsku u Zagreb, gdje sam proveo samo četrnaest dana i odmah se dobrovoljno prijavio da idem na obuku u Austriju. Čim smo stigli na stari zagrebački kolodvor, shvatio sam da više nema povratka i da ćemo mokriti krv na toj obuci – prisjeća se Stjepan i objašnjava: – Kad smo ušli u vagone, nagurani kao sardine u konzervi, i vidjeli kako na vratima stoji Nijemac s puškom, znali smo da nema više izlaska. Vozeći se cijeli dan vlakom napokon smo stigli u Graz, gdje smo bili na raskuživanju i kupanju te zatim opet vlakom odvedeni u Stockerau, gdje smo bili tri i pol mjeseca na osnovnoj tenkovskoj obuci. Nakon te, nimalo lake obuke, uslijedila je još teža i složenija obuka na kojoj smo vježbali gađanje. Istodobno s tom obukom učili smo i njemački jezik jer, kako su nam svi zapovjednici bili Nijemci, morali smo razumjeti zapovijedi koje smo dobivali. Naime, radili smo na nišanskim spravama te su zapovijedi bile složene i komplicirane i tu nije smjelo biti zabune ni nerazumijevanja, trebalo je znati kako, kamo i gdje nišaniti i gađati. Nakon šest mjeseci krvave obuke, stasali smo u prave vojnike te se krajem 1943. godine, točnije za vrijeme Božića, vratili u Zagreb gdje smo se odmah priključili 392. hrvatskoj pješačkoj diviziji, poznatijoj pod imenom „Plava divizija“, koju su u međuvremenu 17. kolovoza 1943. godine osnovali Nijemci. Zapovjednik „Plave divizije“ bio je Johann Mickl, a većina časnika bili su Nijemci. Budući da je to bila njemačka divizija koja je novačila dobrovoljce iz Nezavisne Hrvatske Države, imali smo njemačke uniforme s hrvatskim grbom na desnome rukavu – prisjeća se Stjepan te nastavlja:
– Iako je namjera Nijemaca bila poslati nas na rusku frontu, zbog malobrojnosti jedan dio divizije, u kojoj sam i ja bio, završio je u Karlobagu, a drugi dio otišao je na Korčulu, gdje su sudjelovali u akciji čišćenja partizana. Glavno sjedište divizije bilo nam je u Karlobagu, ali kad je negdje trebala ispomoć, kad je bilo gusto, išli smo i na teren po nekoliko dana – koliko je bilo potrebno. Najčešće smo išli u Gospić, točnije kod mjesta Podoštra i na Pag, ali i na ostala područja na Velebitu, u Oštarije te Šušanj.
U dvije godine krvavih ratnih sukoba, Stjepan nije imao ni jedan dan odmora: – Naime, nakon što su Nijemci pustili na odmor moga prijatelja koji je bio najbolji snajperist i najpovjerljiviji borac te se nije vratio u diviziju, više nitko nije mogao dobiti dozvolu za odmor jer zapovjednici su znali; ako se jedan od najboljih nije vratio, neće se vratiti ni drugi i zbog toga nas nisu pustili ni da vidimo obitelj. Iako je sudjelovao u mnogim krvavim i teškim borbama, Stjepan priznaje kako je za njega najteža bitka bila na otoku Pagu kada je Pag pao u partizanske ruke.
– Ne mogu zaboraviti dan 4. travnja 1945. godine kada su partizani pokrenuli veliku ofenzivu na Pag. Nakon žestoke i krvave borbe, partizani su nas opkolili. Iako smo bili opkoljeni sa svih strana, nisu nas napadali jer nisu bili sigurni koliko nas ima. U međuvremenu su stigli američki brodovi koji su nas gađali u koordinaciji s partizanima. Žestoko su nas tukli cijelu noć te su granate letjele iznad nas kao divlje patke. Imali smo sreću što je iza nas bilo brdo, tako da nas Amerikanci nisu mogli direktno tući jer u protivnom bi nas bili zasigurno sve pobili – prisjetio se Stjepan.
– Tukli su nas do 4 sata ujutro dok nije svanulo i tada su nas partizani pozivali na predaju. Jedini prolaz za bijeg bio je kroz kuću moje djevojke. Tada sam dobio zadatak topom srušiti tu kuću da se nesmetano možemo povlačiti. Kako sam ja tada namjerno promašio kuću, jer nisam znao je li moja cura u kući ili ju je u međuvremenu napustila, moj me zapovjednik upitao jesam li razumio kote i metu koju trebam pogoditi – kroz smijeh govori Stjepan te napominje: – Nisam se htio predati partizanima jer sam se bojao da ću završiti u zloglasnom logoru Jablanovac i zasigurno biti streljan. Odlučio sam pokušati provući se kroz partizanske redove i pobjeći, a u toj namjeri sam i uspio. Čekao sam pravu priliku i skočio iz bunkera gdje sam bio te sam puzajući polako uspio doći do kuće svoje djevojke gdje sam se skrivao nekoliko dana. Nakon potpunog pada Paga u ruke partizana i Saveznika u akciji čišćenja, partizani i američke snage uhitili su me nenaoružanog. Moja je sreća bila što su s partizanima bili i američki vojnici pa nisam prebačen u logor Jablanovac već su me doveli u Karlobag, do kojeg sam pješačio tri kilometra. Smjestili su nas u školu s civilima koji su također bili uhićeni. Nakon ispitivanja, svi civili bili su pušteni, a mi, vojnici, bili smo zadržani još nekoliko dana – govori Stjepan i napominje:
– Tamo smo bili dok nisu došli američki brodovi i prevezli nas u Zadar, gdje je bila većina američkih vojnika te partizana. Smjestili su me u logor, gdje sam našao sve svoje suborce koji su ostali živi nakon okruženja na Pagu. Siguran sam da je naša velika sreća bila što je bilo više Amerikanaca nego partizana jer tko zna kako bismo završili, a siguran sam da bi bili streljani kao i svih 500 njemačkih časnika, zapovjednika „Plave divizije“ i 4500 hrvatskih vojnika, pripadnika „Plave divizije“. Naime, raspad „Plave divizije“ počeo je nakon što su partizani iz zasjede kod Senja 9. travnja 1945. godine ubili generala-poručnika Johanna Mickla. Tada se „Plava divizija“ povukla sjeverno od Rijeke, a Nijemci su raspustili sve hrvatske vojnike iz službe koji su se u međuvremenu predali jugoslavenskim partizanima. Nitko nije znao za sudbinu hrvatskih vojnika pripadnika „Plave divizije“ sve do 3. travnja 2009. godine kada je Hrvatski helsinški odbor pronašao masovnu grobnicu u blizini Zaprešića – govori Stjepan i priznaje kako mu u logoru ispočetka nije bilo teško.
– Iako smo radili fizičke poslove, bio sam sretan što sam ostao živ. Radili smo i popravljali krovove na crkvi i kućama te sve poslove oko srušenih kuća. Čak smo imali i izbor – tko je htio, dobrovoljno je mogao ići svaku večer prazniti vreće s brašnom i bačve s uljem i to je bilo veoma primamljiv posao. Sjećam se koliko je moj prijatelj Slovenac riskirao na tom poslu kako bi nam prošvercao malo brašna u džepovima da bismo potajice kuhali palentu i barem malo nešto pojeli. Nekoliko puta su ga otkrili, ali je on uvijek nalazio nove načine da nam donese nešto hrane – govori Stjepan i nastavlja: – Nakon 14 dana provedenih u Zadru, dobili smo premještaj u Knin, u koji smo preko Benkovca išli pješice. U Benkovcu su nas dočekale časne sestre te smo se tu odmorili i prespavali jednu noć, koliko je tko uspio. Naime, časne sestre su nas upozorile kako partizani, misleći da spavamo, znaju stavljati papire među nožne prste te ih paliti tako da smo bili na oprezu cijeli noć. Isto tako, nismo smjeli ni proviriti, a kamoli izići iz baraka jer, tko bi izašao, više se ne bi vratio, na što su nas također upozorile časne sestre. Drugi dan, nakon napornog i dugog hodanja, stigli smo u Knin te su nas odmah rasporedili po barakama u kojima je bilo po 45 ljudi. Prvu vijest koja nas je dočekala nije bilo nimalo ugodno čuti. Naime, vladao je veliki tifus među Nijemcima, a svi smo znali što to znači. Umrlo je mnogo zarobljenika, ali i njemačkih vojnika. Međutim, ja sam dobro prošao jer, kad su nas kod dolaska ispitivali tko je tko i kad sam rekao da sam Hrvat, Jugoslaven, jedan oficir nas je odmah izdvojio i dao nam oficirsku baraku s obrazloženjem kako će nas jednog dana možda trebati. Ubrzo su došli i pitali tko zna što raditi. Naime, tražili su tesare, stolare, zidare i kako bi se tko javio, išao bi raditi.
Jednog dana došli su i tražili šofere te kako više nisam mogao izdržati u tim barakama javio sam se i ne znajući što me čeka. Odveli su me u upravu gdje su nas sekretari popisali, no kada sam čuo komentar kako je sreća što je tu i jedan vozač Jugoslaven, uhvatila me panika jer ja uopće nisam znao voziti te sam se bojao što će mi učiniti kada to otkriju. Dobili smo zapovijed da odemo vlakom u Split i odatle dovezemo devet automobila natrag u Knin. Cijelim putem sam razmišljao u kakve probleme sam se uvalio i nadao se da ću to ipak nekako uspjeti odraditi. Kad sam došao u Split i vidio te američke džipove, prvo što sam pomislio jest samo da mi to ne daju voziti jer nisam bio siguran da bih ga znao i upaliti. Međutim, ništa se bolje nisam osjećao ni kad sam vidio da nećemo dobiti džipove već neke kamione jer odmah sam shvatio da ni to neću znati voziti. Kad sam sjeo u taj kamion, počeo sam petljati po žicama i, vjerujte mi, do dandanas ne znam kako sam ga upalio, ali vjerojatno zbog straha jer, da su otkrili da nisam šofer, mislim da danas ne bih razgovarao s vama.
Priznaje kako mu nije laknulo kad je naposljetku uspio upaliti kamion jer sada ga je morao i voziti te stići do Knina: – Iako mi to danas izgleda smiješno, ali moj izlazak i vožnja kamiona kroz portu bilo je nešto strašno. Toliko sam krivudao po cesti i svi su bježali ispred mene da sam samo gledao tko će izvaditi oružje te me upucati jer nije se moglo ne primijetiti da prvi put sjedim za volanom. Možete zamisliti kakva je to bila vožnja jer svi smo bili neiskusni vozači, a što je bilo najgore, još nam je i cesta bila jako loša. Iako je jedan vozač izletio, mi smo ga izvukli tako da je svih devet kamiona sretno stiglo do Knina. Nakon što sam ostao u logoru u Kninu dva mjeseca, prebačen sam u logor u Metković nadajući se da ću biti konačno oslobođen jer su mi partizani obećali, kad sam dovezao kamion, da ću biti otpušten, ali nažalost, to se nije dogodilo. Taj dan kad sam stigao u Metković, pušteno je mnogo Talijana pa sam upitao komesara hoću li i ja biti sada otpušten kako mi je bilo obećano, a on mi je arogantno odgovorio: „Drug Tito još nije donio odluku o rehabilitaciji ustaša, što znači da si i dalje logoraš i da ostaješ u zatvoru.”
Avantura vožnje kamiona od Splita do Knina za Stjepana je bila na neki način i spas od teškoga prisilnog rada u logoru. Budući da partizani nisu imali dovoljno vozača, Stjepan je promaknut u šefa partizanskoga voznog parka i rijetko je boravio u logoru. – Za mene je vožnja bila spas jer stalno sam vozio partizane i njihov teret na relaciji Metković – Zagreb. Zahvaljujući stalnom boravku na putu i vremenu provedenom s partizanima, s njima sam i jeo i pio tako da sam nakon duljeg vremena gladovanja konačno nešto normalno pojeo i popio. Kriška mesa, komad ribe, a uz to malo krumpira pa kad dobiješ još čašu vina, misliš da si u raju – prisjeća se Stjepan. Nakon zatočeništva u logoru koje je trajalo punih pet mjeseci, Stjepanovoj sreći nije bilo kraja jer ga je partizanski komesar obavijestio da je drug Tito osobno naredio da bude pušten na slobodu, a sve to zahvaljujući dobrom ponašanju.
– Početkom listopada 1945. godine u ranim jutarnjim satima komesar Jovan rekao mi je kako danas nema vožnje i da vratim ključeve kamiona te me upitao hoću li čekati kad idu partizani da idem s njima ili ću se sam snaći i otići za Zagreb? To je bio najsretniji dan u mom životu.
Nisam htio čekati da ne bi drug Tito promijenio mišljenje – kroz smijeh govori Stjepan te napominje kako mu je put od Metkovića do Zagreba trajao punih deset dana. Stjepanova sloboda, nažalost, nije dugo trajala jer tri mjeseca nakon što je izišao iz logora, dobio je poziv za odsluživanje vojnoga roka.
– Poziv me šokirao jer partizani su bili donijeli zakone da svi koji su bili u neprijateljskoj vojsci ne smiju služiti u JNA. Odmah sam otišao u vojni odsjek u Zagreb i rekao da su očito krivo poslali poziv jer ja sam bio pripadnik „Plave divizije“ – govori Stjepan i nastavlja: – U vojnom odsjeku su mi kazali kako su upoznati gdje sam bio i što sam bio te da će mi priznati dvije godine domobranske vojske te da ću odslužiti u JNA samo šest mjeseci i to u Skoplju. Bio sam sretan kada sam saznao da su me raspodijelili u jedinicu autobataljuna jer već sam do tada naučio voziti i postao pravi vozač, a tamo sam dobio priliku koju sam iskoristio te položio vozački ispit i dobio drugu klasu, što je bilo i više nego dobro jer samo su oficiri imali prvu klasu – zadovoljno i kroz smiješak ispričao je Stjepan, a otkrio nam je i do sada neke nepoznate pojedinosti koje je do raspada Jugoslavije JNA držala u strogoj tajnosti: – Kako sam bio vozač, dobili smo naredbu da vozimo streljivo i naoružanje iz Skoplja do Strumice. Jedni su išli prema Turskoj, a drugi prema Grčkoj granici. Vozili smo noću i to bez svjetala, a danju smo se sakrivali. Sredinom ožujka 1956. godine bez naredbe su naši graničari pucali na američke zrakoplove koji su nadlijetali Prilep. Američki zrakoplovi tada su se okrenuli i raketirali položaje JNA. U tom napadu poginulo je i ranjeno mnogo jugoslavenskih vojnika, a ja sam osobno u nekoliko navrata u svom kamionu prevozio mrtve vojnike te bio upozoren kako ne smijem nikome ništa govoriti ako ne želim da me vojni sud osudi na smrt – prisjeća se Stjepan i napominje kako je sada, nakon toliko godina, prvi put ispričao taj nemili događaj. Nakon što je šest mjeseci služio vojni rok, Stjepan se konačno osjetio slobodan kao ptica. Štoviše, oficiri JNA rekli su mu da više nikada neće biti pozvan u rezerve JNA.
– Nakon vojske konačno sam se vratio kući i odmah se zaposlio u tvornici namještaja „Šavrić” gdje sam radio sve te sam od običnog radnika došao do šefa proizvodnje i nakon 35 godina rada otišao u mirovinu.
A da reizdajete neke novine iz vremena NDH umjesto da svaki dan nesto pisete o nacistima?