U ranim jutarnjim satima 28. listopada 1940. godine veleposlanik Kraljevine Italije u Kraljevini Grčkoj, Emmanuele Grazzi, predao je grčkom predsjedniku vlade generalu Ioannisu Metaxasu ultimatum (u navedenom ultimatumu stajalo je da Grčka vlada putem promidžbe preko radija i novina priprema grčku javnost za mogući napad na Albaniju u koju ubacuje diverzantske skupine radi stvaranja nereda te priprema ustupanje svojih pomorskih luka i zrakoplovnih uporišta Velikoj Britaniji), odnosno zahtjev predsjednika vlade Kraljevine Italije, Benita Mussolinija za nesmetani ulazak talijanskih postrojbi na državno područje Grčke radi „osiguranja“ vitalnih točaka (prije svega prometnica, većih luka… itd.).
Grčki predsjednik vlade odmah je odbio ultimatum, na što su Talijani i računali te je napad talijanskih snaga s područja Grčke započeo samo nekoliko sati kasnije. Mussolini se odlučio za invaziju Grčke iz dva razloga: prvi je ležao u činjenici da je bio „prisiljen“ posljednje dvije godine promatrati uspjehe njemačkog Wehrmachta, dok su s druge strane talijanske snage, izuzev uspješne invazije Albanije, trpjele velike poraze od britanskih snaga u Libiji. Drugi bitan razlog bila je činjenica da je Grčka, kao uostalom i cijeli Mediteran, ulazila u interesnu sferu Italije prema sporazumu o podijeli interesnih sfera glavnih osovinskih partnera: Njemačkog Reicha i Kraljevine Italije.
Talijanski plan invazije Grčke trebao se odvijati u dva dijela. U prvom dijelu su talijanske postrojbe trebale izvršiti ofenzivni napad između Pinda i Jonskog mora sa zadaćom zauzimanja Epira i otoka Krfa (Kerkira) s aktivnom obranom na bojištu između Pinda i Prespanskog jezera. U drugom dijelu invazije trebalo je nastaviti napad u smjeru Soluna i Atene te zauzeti otoke Levkas, Kefaloniju i Zakintos (Zant). Na području Korče Talijani su predvidjeli aktivnu obranu radi onemogućavanja grčkog napada u bok talijanskim snagama u Epiru.
Novi broj VP-a je na svim kioscima od petka 5. lipnja za samo 19,99 kuna, i to na 92 stranice!
