lipnju 1937. Patton je uživao u svojem najdražem hobiju, jahanju, kada ga je iznenada konj iznevjerio i slomio mu nogu. Trebalo je čak šest mjeseci da slomljena noga zaraste, ali Patton je dobro utrošio slobodno vrijeme čitajući tek prevedene knjige Guderiana i Rommela (prijevod je organizirala vojna obavještajna služba). I dok je iz Rommelove knjige svakako pokupio značajne lekcije kako koristiti pješaštvo, Guderianovu je knjigu o uporabi tenkova doživio kao pravo prosvjetljenje i tijekom rata će doslovno provoditi ono što je ranije napisao njemački genijalac: je li možda čak učenik u kojem detalju pretekao učitelja, o tome neka svaki čitatelj sam donese zaključke. U isto vrijeme započela je inače proizvodnja lakoga tenka M2 (kolokvijalno nazvanog „Mae West“ prema glumici bujnoga poprsja, a sve zbog dvostruke kupole). Ovaj je tenk bio opremljen samo strojnicom i više je spadao u kategoriju vozila za potporu pješaštvu nego tenku koji će predvoditi napad, onako kako su te sugerirali vodeći teoretičari Guderian i Liddell Hart. Patton je naravno bio potpuno nezadovoljan ovakvim tenkom, ali vojni vrh i dalje nije vjerovao u moć tenkova i zato je gurao ovakva laka vozila. 

Nakon što je gotovo dva desetljeća strpljivo čekao da američki generali prepoznaju potencijal tenkovskog napada, Patton je napokon odlučio poduzeti sve što je u njegovoj moći ne bi li stvorio kritičnu masu istomišljenika: držao je predavanja, pisao članke za vojna glasila i u razgovorima skolegama naglašavao kako tenkovi mogu doduše biti korišteni kao obrambena vozila, ali njihova najveća vrijednost leži u mogućnosti da budu pokrenuti u velikom broju i onda poslani da koncentrirani u jednoj točki probiju protivničke linije. Nakon toga kreće pješaštvo i eksploatira tenkovski proboj. No bitka za konačnu afirmaciju tenkova neće biti laka: vrijeme tenkova kao da još nije došlo, osim naravno u Njemačkoj, gdje je to pak držano u velikoj tajnosti. Američki vojni vrh za to je vrijeme i dalje forsirao korištenje konjaništva u ratu, odbacujući i čak ismijavajući usijane glave koje bi se drznule tražiti da vjerne i dokazane konje zamijene nekakve limene kutije upitne vrijednosti. Patton je odlučio napadati lukavo, ali ne previše agresivno: koliko god htio progurati svoju viziju tenkovskog ratovanja, bio je svjestan da će najbrži put biti ako se sam najprije popne u vojnoj hijerarhiji. Stoga je tenkove spominjao samo tamo gdje je osjećao da bi to moglo biti prihvatljivo, a prešućivao ih je kada bi se našao u izrazito konzervativnim krugovima. Naravno, može se sada Pattonu spočitavati da nije imao hrabrosti beskompromisno stati iza svojega stava, ali takve su kritike potpuno promašene: radikali u vojsci nikada nisu bili dugoga vijeka i obično bi završili tako da budu rano poslani u mirovinu, a jedini je put za guranje ovakvih ideja bilo potiho lobiranje i spominjanje pravih ideja pravim ljudima, jednom kada se uspije doći do njih.

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora