U nekom idealnom svijetu Patton i Montgomery sjeli bi zajedno pa dogovorili koordinirani napad (Amerikanci i dalje zapadno oko Etne, Britanci istočno), no u realnom svijetu njih svu dvojica razvila već toliki animozitet da je bilo kakva suradnja postala praktično nemoguća. Zapravo su sada Britanci i Amerikanci ratovali svaki za sebe, gotovo bez ikakve koordinacije i međusobnoga pomaganja. Zapovjednik sicilijanske kampanje Alexander otkrio je pak kako zadaća usklađivanja dva ovako tvrdoglava i samosvjesna generala nadilazi njegove sposobnosti, no to je u ovome trenutku odbijao priznati. Da nekako spasi vlastiti obraz, pritiskao je onu stranu koja je pokazivala više spremnosti da vojnički poštuje zapovijedi, a to je trenutno bio Patton. Patton je zaista poslušao posljednju Alexanderovu zapovijed, ali netrpeljivost prema Montgomeryju višestruko je porasla u njemu. Britanski general za njega je bio samo „stari prdonja“, a poslije i „mali majmun“, pa kada ga je taj nesposobnjaković još izgurao s ceste koju su Bradleyevi vojnici osvojili uz teške žrtve, zaboravio je na obećanja o kontroli bijesa.

– Ako budemo morali vrtjeti palcima i čekati da Britancima zauzmu otok, vjerojatno ćemo čekati cijelu vječnost – govorio je časnicima iz svojega stožera (koji su mu se sklanjali s puta, da na njima ne iskali bijes kad već nije smio galamiti na Montgomeryja). Nešto je trebalo poduzeti, i to što prije jer je postojala opasnost da Nijemci dopreme nove divizije na Siciliju i ovako blokirane Saveznike zaista odbace nazad u more. I tada je Patton pronašao rezervni plan: naizgled nevino upitao je Alexandera može li svojom armijom barem zauzeti Agrigento, kojih 40 kilometara od luke Licata. Ova luka bila mu je, naime, potrebna da osigura izravnu logističku potporu kako više ne bi ovisio o opskrbi preko Siracuse, od koje je vodio nesigurni put lošim prometnicama i koja je još bila udaljena stotinama kilometara (da se ne spominje činjenica da je Siracusa pod britanskom kontrolom). Oprezni Alexander ipak se složio, pod uvjetom da Patton ne koristi velike snage koje bi mogle zasmetati Osmoj armiji u napredovanju, i tako je sve dogovoreno – na veliko zadovoljstvo Pattona kojemu je Agrigento trebao i za neke sasvim drugačije planove. Naime, riječ je o gradiću blizu jugozapadne sicilijanske obale kroz kojega prolazi odlična obalna cesta i preko koje je bilo moguće s leđa zauzeti Licatu. Time će si Amerikanci doduše zaista osigurati bolju logističku potporu, ali ona druga prednost zauzimanja Agrigenta (a o kojoj Patton nije govorio ništa Alexanderu) bila je ta da kroz njega prolazi još jedna odlična cesta i vodi ravno na sjever, sve tamo do Palerma. Od Palerma pak duž sjeverne obale Sicilije ide obalna cesta na istok i tako ravno do Messine, tog krunskog dragulja koji je Montgomery naumio uzeti, a Patton se zainatio da mu ga usprkos nepoštenoj Britančevoj igri preotme pred nosom.

Put preko Palerma bio je naravno duži i ponešto zaobilazan, ali jedini još moguć nakon što su Britanci za sebe rezervirali sve druge prometnice preko Sicilije: s druge pak strane, bio je (unatoč duljini) i osjetno lakši, jer su do sada Nijemci uglavnom već prebacili svoje snage na istočni dio otoka i postavili zid pred Britancima, ostavivši tako put od Palerma do Messine relativno slabo branjenim. Stara je istina da najkraći put nije uvijek i najbrži: obilazak preko Palerma mogao bi se na kraju pokazati dobitnom kombinacijom, na ogromno iznenađenje Montgomeryju i još veće zadovoljstvo Pattonu koji je utrku za Messinu sada shvaćao sasvim osobno.

Europski gigant na koljenima. Direktor dao ostavku dan nakon zahtjeva za stečaj, a evo kako je sve krenulo po zlu