Na današnji dan 1942. godine počela je krvava bitka za Staljingrad koja će promijeniti tijek rata u korist Saveznika.
Izvođena u sklopu velike njemačke ofenzive na južnom dijelu istočnoeuropskog bojišta i realizirana u razdoblju od 23. srpnja 1942. do 2. veljače 1943., Staljingradska bitka jedna je od najvećih, najdužih i najznačajnijih kopnenih bitaka Drugoga svjetskog rata kojom je Crvena armija preuzela stratešku inicijativu. Počela je napadom njemačke sjeverne operativne grupe u smjeru Kletska, koja je probila obranu 62. armije i 25. srpnja izbila na rijeku Don. Južna operativna grupa započela je istoga dana napad i prešla na lijevu obalu Dona. Borbe su nastavljene do 10. kolovoza kada su se sovjetske snage povukle na lijevu obalu Dona. Iako nisu uspjele zaustaviti njemački prodor, stvoreno je dragocjeno vrijeme za evakuaciju i organizaciju neposredne obrane Staljingrada.
Građanstvo Staljingrada podiglo je tri obrambena pojasa na prilazima gradu (vanjski pojas bio je širine oko 500 i dubine oko 600 km, srednji širine 150 km i dubine 30 km, a unutrašnji širine 60 km i dubine 20 km), međutim, do njemačkog napada radovi na utvrđivanju još nisu bili završeni. Osim toga, u Staljingradu je bio formiran Korpus narodne dragovoljačke vojske od oko 8000 ljudi, dok su u cijeloj oblasti formirane teritorijalne bojne (ukupno je bilo angažirano oko 11 000 ljudi) za borbu protiv njemačkih padobranaca. Sve te postrojbe bile su uključene u redovne postrojbe Crvene armije te bile podređene operativnim zapovjedništvima Crvene armije na njihovu području odgovornosti.
Nakon što je pregrupirala snage i privukla pričuve, njemačka 6. armija započela je novi, vrlo žestoki napad 21. kolovoza i nakon teških borbi forsirala rijeku Don. Iz stvorenog mostobrana njemačke snage izvršile su duboki prodor i 23. kolovoza tankim klinom izbile na rijeku Volgu pokraj Rinoka, no svoj uspjeh nisu mogle proširiti zbog snažnih sovjetskih protunapada sa sjevera pa su prešle u obranu. Početkom rujna, sjeverno od Staljingrada, pristigle su 24. i 66. armija, koje su zajedno sa 1. gardijskom armijom prešle u napad između rijeka Dona i Volge u lijevi bok njemačkih snaga, ali nisu uspjele probiti njihovu obranu. U tim napadima, koji su nastavljeni tijekom čitavog rujna, vezane su znatne njemačke postrojbe i smanjena silina udara na sam Staljingrad.
Borbe na prilazima Staljingradu trajale su mjesec i pol, tijekom kojih je spriječen brz prodor Nijemaca, ali ne i potpuno zaustavljen, tako da su do kraja rujna došli do njegovih predgrađa. Obje strane pretrpjele su velike gubitke, ali su sovjetske snage ponovno dobile na vremenu, nužnom za dovođenje pričuva.
Hrvatska vojska u Staljingradu
Nakon mjesec dana odmora pukovnija je zajedno sa 100. lakom pješačkom divizijom upućena u Staljingrad. Borbe u Staljingradu u tom su trenutku bile u punom jeku, a 100. laka pješačka divizija razmještena je na jedan od najtežih odsjeka, na bojišnicu oko brda Mamajev Kurgan i prema radničkom naselju “Crveni listopad”. U izuzetno teškim i krvavim gradskim borbama gubitci među hrvatskim domobranima su znatni i već nakon nekoliko dana ukida se polubojna i njezino preostalo ljudstvo razmješta se među preostale pješačke satnije. Tijekom ovih teških borbi, lijevo krilo 100. lake pješačke divizije držala je Borbena grupa Pavičić, koja je unatoč teškom terenu, ogorčenom sovjetskom otporu i velikim vlastitim gubitcima izvršila uspješan prodor kroz radničko naselje “Crveni listopad” i izbila na željezničku prugu ispred same čeličane “Crveni listopad”.
Nakon iscrpljujućih borbi, pukovnija je povučena u pričuvu, ali samo nakratko. Njemački gubitci gomilali su se, a pričuva nije bilo na raspolaganju i sve raspoložive snage bačene su u borbu. Tako je i pukovnija upućena kao pojačanje njemačkoj 79. pješačkoj diviziji. Ova divizija napadala je tvornički kompleks “Crveni listopad” koji je Crvena armija pretvorila u jako uporište. Borbe za “Crveni listopad” spadale su među najteže u Staljingradu i gubitci među domobranima svakodnevno bivaju sve veći. Uslijed ovih gubitaka izvršen je još jedan preustroj i od preostalih pješačkih jedinica ustrojena je jedna pješačka satnija. U sovjetskom napadu od 10. i 11. siječnja 1943. svi pripadnici ove satnije ili su poginuli ili su ranjeni, te je hrvatska borbena grupa raspuštena, a od preostalih domobrana ustrojene su dvije radne satnije (Arbeitskompanie). Topnički odjel koji se za čitavo vrijeme borbi u Staljingradu nalazio u sastavu njemačke 83. topničke pukovnije nastavio je borbeno djelovati.
Danas se na uzvisini "Mamajev Kurgan" nalazi spomenik "Родина-мать зовёт" (Domovina zove) koji je 1967., kada je izgrađen, bio najviši spomenik na svijetu.
"Poglavnikov" proglas kod osnivanja brigade: "Udovoljavajući željama, što mi sa svih strana Nezavisne Države Hrvatske i svih narodnih slojeva dnevno stižu, odlučio sam odobriti, da se stvore dobrovoljne vojne jedinice, koje će se rame uz rame sa slavnom njemačkom vojskom boriti proti zajedničkom neprijatelju." A da ne bi bilo dvojbe o kojem je neprijatelju riječ, proglas započinje nekom vrstom bojnoga pokliča: "U borbu protiv židovsko-boljševičke Moskve! zakletog neprijatelja svih evropskih a osobito hrvatskog naroda".