HOS-ovci su na Borongaj pristigli početkom rujna kao postrojba s već određenom „reputacijom“, imali su borbenog iskustva i bili dobro naoružani. Čarke s pripadnicima JNA polako su eskalirale u oružani sukob. S obzirom da su borbe postajale sve jače, počinju se kreirati i planovi o osvajanju vojarne, no realno gledano takvo što bilo je teško izvedivo izvedivo. Ponajviše stoga što bi zasigurno rezultiralo velikim žrtvama HOSa, ali i zbog činjenice da bi takav napad donio brojne civilne žrtve. Naime, kada bi HOS-ovci pojačali vatreno djelovanje po vojarni, iznutra je dolazio još žešći vatreni odgovor koji se širio na okolno naselje, dakle i na civilne objekte. O vatrenom odgovoru JNA (vjerojatno nehotice točno) izvijestila je 19. 9. 1991. u članku o sukobima oko vojarne i beogradska Politika: „Protekla noć bila je najdramatičnija u Zagrebu od početka rata… Ubrzo nakon napada na kasarnu u Borongaju, nebo iznad tog, istočnog dela grada, bilo je osvetljeno od velikog požara. Šta je pogođeno i šta je gorelo, ne znamo“. Takvo je stanje trajalo danima. HOS-ovci bi na vatru iz vojarne udarili još jačom vatrom, na što bi se JNA raspucala pa zatražila primirje. Potom bi došli pripadnici specijalne policije i „zamolili“ HOS-ovce da se maknu zbog sigurnosti civila, pa bi se oni uistinu i maknuli, ali vrlo brzo i vratili na položaje kada bi iz vojarne počela nasumična pucnjava, vjerojatno rezervista.

Cijelu opsadu vojarne na Borongaju, štoviše i vatreno djelovanje obiju strana, vrijedno su snimale kamere HTV-a, tako i „mirotvornu misiju“ specijalnih postrojbi MUP-a koji su došli na jednu od više intervencija razdvajanja sukobljenih strana. Borongajska priča trajala je sve do 21. rujna kada je HOS-ovcima stigla vijest o pogibiji Ante Paradžika, načelnika ratnog stožera HOS-a. HOS-ovci se stoga povlače s Borongaja pokopati svojega zapovjednika, skroz dezorijentirani, s previše pitanja i bez jasne vizije što činiti. Nije im bila jasna medijska strka i hajka na njih, nisu imali ni vremena pojmiti informacije o političkim sukobima HSP-a s legalno izabranom vlašću. Nakon ubojstva Paradžika suočili su se s problemima koji su nadilazili njihove primarne aktivnosti. Mnogi su im postavljali pitanja, tako su i sami sebi postavljali pitanja na koja nisu imali odgovor. Bilo im je teško vjerovati da je Paradžikova pogibija zapravo organizirano političko ubojstvo, a kako im nije bilo do nikakve politike, već da na najbolji način pomognu obrani zemlje, željeli su se što prije maknuti iz političke ludnice nastale u Zagrebu. Upravo tih dana u glavni je grad pomoć u oružju, posebno u ljudstvu, došla tražiti mala skupina vukovarskih branitelja. Po njihovu sjećanju, na svim adresama na koje su zakucali, rečeno im je da budu strpljivi i pričekaju prijem, jedino ih je odmah u hotelu Dubrovnik, od politički važnih ljudi, primio Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-a. No, dogovori o slanju postrojbe HOS-a dugo su trajali, nervoza među borcima je rasla te su oni u jednom trenu odlučili zanemariti politiku i samovoljno se otisnuti put ratišta. Nazvali su vođu vukovarskih pregovarača, Ivicu Kasala - Džanga, inzistirali da ih povede u Vukovar i uskoro su uistinu i krenuli na put samostalno, svojim malim voznim parkom, s nekoliko kombija, čak i kamionom s protuavionskim oružjem. Gotovo su već napustili Zagreb, kada ih je sustiglo više molbi iz stranke da zaustave kolonu, okrenu vozila i vrate se da ih Paraga, kao predsjednik stranke, isprati na ovako važno ratište. Uz kraću raspravu, HOS-ovci se vraćaju na Zagrebački velesajam, gdje su ih čekale kamere, posebno inozemnih TV postaja, ali i određeni ljudi koji su se vezali uz HOS, a zapravo među HOS-ovcima nisu bili previše omiljeni. Predsjednik HSP-a održao je govor, ispratio postrojbu i oni su se u noći 26. rujna napokon uputili u Vukovar, dakle u fazi rata kada se rijetko tko, kamoli cijela postrojba, odvažio priključiti obrani grada pod opsadom. Vožnja je trajala cijelu noć, prvo su stigli u Nuštar, gdje su čekali vodiča za daljnji put.

Naravno, tako velika skupina uočena je na protivničkoj strani pa im je već u Bogdanovcima priređen vatreni doček minobacačkim granatama. Stoga su u selu morali ostati sve do jutra kada je napad jenjao i dok nisu došli vodiči iz Vukovara koji su ih kukuruznim putem (već tada jedinim mogućim načinom ulaska u grad) doveli pred zapovjedništvo obrane grada Vukovara. Tamo ih je dočekao „golobradi mladić“ za kojega su tek naknadno saznali da je poznati dozapovjednik obrane Branko Borković - Mladi Jastreb. Naložio im je da se odmore, nakon čega su se konačno postrojili i pred zapovjednikom Milom Dedakovićem - Jastrebom. On je mogao računati na 39 HOS-ovaca pristiglih taj dan, 14 boraca HOS-a koji su sljedećeg dana došli u Bogdanovce (gdje su i ostali do kraja) te petoricu HOS-ovaca koji su u Vukovar stigli noću 30. rujna, dakle ukupno na 58 ljudi, potpuno spremnih na borbeno djelovanje. Dedaković je otprilike objasnio što se od njih očekuje, u kakvom je stanju obrana grada te da su odsada podređeni zapovjednicima 204. brigade. Dedakovićeva ideja bila je da postrojbu HOSa fragmentira na manje skupine te ih rasporedi po cijelom gradu, ne samo kako bi time rasteretili obranu, već ponajviše kako bi ljima podignuli moral. Vukovarci su ušli u treći mjesec otvorenog ratovanja i bio im je prijeko potreban svaki poticaj da ne posustanu. Zapovjednik HOS-a Robert Šilić i Damir Radnić koji su dogovarali zadatke s Dedakovićem nikako nisu htjeli pristati da se postrojba na taj način disperzira, već su inzistirali da ostanu na okupu, barem dok ne pohvataju osnove gradske borbe i upoznaju kako „diše“ grad. Dogovor je postignut, HOS-ovci su određeni za obranu Sajmišta, ispostavilo se, najtežega gradskog bojišta u posljednjem dijelu bitke za Vukovar. Uskoro se cijela postrojba HOS-a kompletirala i odmah uključila u borbe.

>>HOS u Vukovaru 1991. godine, 1. dio

>>HOS nije bio "ustaška" postrojba

Prva borbena iskustva stekli su gotovo odmah drugi dan, a ulične borbe u koje su se uključili bile su toliko silovite da je vrlo brzo riješen problem neopremljenosti posljednje skupine pristiglih boraca. Nakon svakog napada, neprijatelj je imao velike gubitke i od poginulih je uzimano lako naoružanje, prijeko potrebne automatske puške ili snajpere.

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora