Savezničke pomorske snage na Jadranu većinom su pripadale britanskoj Royal Navy, koja je na toj bojišnici raspolagala s dvije flotile razarača, s ukupno 12 flotnih i pratećih razarača, i s nekoliko flotila brzih napadajnih brodova, manjih motornih torpiljarki tipa "Vosper" i većih snažno naoružanih motornih torpiljarki i topovnjača tipa "Fairmile-D", nazvanih od svojih posada "Dog-Boats". Na Jadranu su djelovali i veći ophodni brodovi tipa ML (Motor Launch), kao i manji HDML za lučku zaštitu (Harbour Defence Motor Launch). Britanski razarači su sudjelovali samo u nekoliko operacija, poput gađanja ciljeva na kopnu, zaštite Visa u doba opasnosti od njemačke invazije i uništenja 2. flotile za lov na podmornice u studenom 1944., prepustivši bojišnicu brojnim MGB-ima, MTB-ima i partizanskim brodovima tijekom noći, kao i zrakoplovima po danu. Na Jadranu su u nekoliko prigoda uspješno djelovali i veliki francuski razarači klase "Le Fantasque". U razdoblju od ulaska Italije u rat 1940. do njene kapitulacije, na Jadranu su uspješno djelovale i savezničke podmornice, pod britanskom, grčkom i poljskom zastavom.
Prema službenim izvještajima britanski brzi napadajni brodovi (Fast Attack Craft/FAC) su tijekom svojih misija uz istočnu obalu Jadrana potopili 84 njemačka ratna i trgovačka broda, još 14 zarobili, a 17 oštetili i možda potopili. Pred talijanskom jadranskom obalom su 1944. navodno potopili još 44 broda, najčešće tipa MFP. Dudley Pope u svojoj knjizi "Flag 4" spominje kako su britanski MGB i MTB uz istočnu jadransku obalu bili na moru u 177 od 244 noći, obavili 249 ophodnji i 41 prigodom sreli neprijatelja. Uz zapadnu obalu bili su na moru u 182 od 366 noći, obavili 203 ophodnje i 60 puta sreli protivnike. Čak kad se svi podaci o uspjesima korigiraju prema novim saznanjima, broj potopljenih, zarobljenih i oštećenih brodova ostaje velik. Uz njih su ponekad djelovali i razarači, kao i zrakoplovi, koji su često pregledavali svaku uvalu u potrazi za sklonjenim njemačkim brodovima. «Ahilova peta» britanskih FAC bili su njihovi benzinski motori i tankovi, osjetljivi na protivničku paljbu. Poslije su i njemačke magnetske mine bile smrtonosne za britanske brodove, kako za motorne topovnjače i torpiljarke, tako i za razarače.
S druge strane, Mornarica NDH je na Jadranu prekasno osnovana, u doba kad više nije bilo ni brodova ni dovoljno ljudi za njihove posade. Italija je naprasno prekinula tradiciju hrvatskog pomorstva i nastojala osvojene krajeve vratiti «u krilo domovine», uništavajući – kao i u Istri poslije 1. svjetskog rata – svaki trag slavenstva i hrvatstva u okupiranim i priključenim područjima. Stoga je za Mornaricu NDH jedini izlaz bilo osnivanje hrvatske domobranske Pomorske legije, koja je ponuđena Nijemcima na istočnoj bojišnici, kako bi se moglo dalje školovati i uvježbavati časnike i posade. Poslije talijanske kapitulacije – ali tek u svibnju 1944. – Legija je vraćena u Hrvatsku, a tek su u kolovozu preuzeti prvi ratni brodovi male kakvoće. Nijemci nisu imali povjerenja u hrvatske pomorce, osim u «Crnomorce», ali ni oni u to doba više nisu htjeli ratovati za izgubljenu stvar na pogrešnoj strani. Tako je već u prosincu 1944. s mora nestala Mornarica NDH, koja zbog talijanske ljubomore i njemačkog nepovjerenja, kao i nedostatka boljih ratnih brodova nije mogla puno ni postići. Ipak je u to doba na Jadranu već postojala druga hrvatska mornarica – Mornarica NOVJ, koja je imala i više ljudstva, a od njenih 6019 pripadnika čak 5390 bili su Hrvati. Zahvaljujući savezničkoj pomoći uspjela je osloboditi jadransku obalu – nažalost boreći se i protiv Hrvata na «drugoj strani», ali je uskoro poslije rata ponovno pretvorena u «jugoslavensku mornaricu».
Kad je riječ o partizanskoj mornarici, odnosno Mornarici NOVJ i kasnije Jugoslavenskoj mornarici, jugoslavenski rat za oslobođenje počeo je još 1941., a glavni povod bio je njemački napad na Sovjetski Savez. Tijekom 1942. su izbile prve spontane, a poslije i organizirane akcije protiv Talijana i njihovog pomorskog prometa na Jadranu. Iako su Istra i Dalmacija određeno razdoblje bile mletačke provincije i predane su Austriji u doba Napoleonskih ratova, ipak su se razvijale posebno i nezavisno od talijanskog utjecaja, što se najbolje vidjelo 1866. kod poraza talijanske flote kod Visa. Cijela Dalmacija je tada čestitala Tegetthoffu i njegovim «ribarima», koji su potjecali s hrvatske, ali i «mletačke» obale, a spriječili su talijansku okupaciju Dalmacije. Stanovništvo se u to doba - nažalost uzaludno - nadalo kako će se Dalmacija ujediniti sa Slavonijom i užom Hrvatskom u zajedničku hrvatsku državu. Austrija je ipak nastavila vladati Dalmacijom i Istrom kao pokrajinama austrijskog dijela carstva, dok su Slavonija i uža Hrvatska – uključujući i Hrvatsko primorje – ostale pod mađarskom krunom do 1918. godine.
Italija se poslije Prvog svjetskog rata smatrala prevarenom jer za učešće u ratu protiv Austrije nije od sila Entente dobila sve obećane pokrajine na istočnoj obali Jadrana. Stanje se promijenilo u 2. svjetskom ratu, kad je Ante Pavelić "poklonio" veći dio obale Italiji, što je razočaralo hrvatsko pučanstvo. Niz talijanskih pogrešnih političkih odluka i talijanski fašistički - kao i četnički - teror (provođen i uz pomoć talijanskih oružanih snaga) natjerali su Hrvate u partizanske redove, također i Srbe koji su bili žrtve ustaških odmazdi. Ipak su pripadnici Mornarice NOVJ pretežito bili Hrvati, potomci i nasljednici Tegetthoffovih «ribara». Od 6019 ljudi Mornarice NOVJ bilo je osim 5390 Hrvata još 490 Slovenaca, 94 Srba, 39 Crnogoraca, 37 Talijana, 26 Muslimana, deset Židova, sedam Makedonaca, tri Poljaka, dva Rusa i po jedan Čeh i Mađar.
Poslije prvih manjih napada na talijanski promet slijedile su sve veće i bolje organizirane akcije, a pomorske snage NOVH i NOVJ su znatno povećane poslije talijanskog primirja sa Saveznicima i raspada talijanskih oružanih snaga. Oslobođeni su veliki dijelovi teritorija pod talijanskom upravom, zarobljene ogromne količine oružja i neki brodovi. Njemačka reakcija je bila brza, ali su ponovno okupirani dijelovi obale i otoka opet malo po malo oslobađani, a poslije je uz pomoć Saveznika bilo moguće izvoditi iskrcavanja na otocima i vlastitim snagama oslobađati obalu. Rabljena je nova nekonvencionalna taktika, a relativno slabi brodovi su ipak bili uspješni u većini sukoba s protivnikom. Brzim pokretima sve većih postrojbi duž obale i u unutrašnjosti su konačno vraćena osvojena područja, a čak i dio hrvatskog ("južnoslavenskog") teritorija izgubljen još 1918.
Partizanski brodovi i na njima ukrcani pomorci – pretežito Dalmatinci, Primorci i Istrani – bili su stalno na moru, trpeći loše vremenske uvjete i izlažući se talijanskoj i njemačkoj osveti. Prvotno su raspolagali samo zastarjelim oružjem i lošim tvarivom, stoga nisu mogli postići tako velike uspjehe kao Saveznici. Kad je rat bio gotov, partizani su ipak ostali na poprištu kao jedini pobjednici, riješivši se i protivnika i saveznika i političke konkurencije. Zahvaljujući specifičnoj povijesti Južnih Slavena, rat vođen od 1941. do 1945. je stvorio «novu zajedničku državu», ali je to jedinstvo potrajalo samo 45 godina, a najvećim dijelom bilo ovisno o karizmatičnoj osobi vođe i predsjednika Josipa Broza Tita. On je bio «politički šahovski velemajstor», koji je znao međusobno zavaditi ili izigrati protivnike, saveznike i suradnike kako bi uvijek ostao «na površini», dok su drugi nestajali u zaboravu. Tako je poslije oslobađanja Beograda nagovorio Sovjete neka progone Nijemce u Mađarskoj, a ne u Jugoslaviji i koristio britansku pomoć dok to nije bilo protivno njegovim ciljevima, poput oslobađanja/osvajanja Zadra, Cresa, Lošinja i Istre ili preuzimanja vlasti umjesto bivšeg kralja. Samo tri godine poslije rata – 1948. – Tito je bio u opasnosti izgubiti i glavu i državu, ali je protiv Staljinovog Sovjetskog saveza dobio «moralnu», kao i znatnu financijsku i tehničku potporu zapadnih Saveznika, iako ih je već jednom izigrao tijekom rata. S današnjeg gledišta je lako shvatiti kako je mislio i djelovao tijekom rata, iznenađujući protivnike i saveznike, uključujući najbliže suradnike i uklanjajući svakog konkurenta u vlastitom i protivničkom logoru. Poznato je kako prvotno nije vjerovao u osnutak i mogućnost djelovanja partizanske ratne mornarice na Jadranu, ali je poslije prvih pobjeda podupirao razvoj mornarice, koju je zatim rabio i kao jedan od dokaza Velikoj Britaniji i drugim saveznicima da su Jugoslaviju oslobodili Jugoslaveni, naravno pod njegovim vodstvom. Oštar postupak prema zarobljenim neprijateljima, posebice hrvatskim i srpskim nacionalistima, imao je nekoliko razloga, a jedan od njih bio je pokazati "svom narodu" što ga čeka u slučaju pobune. Ti su njegovi postupci poslije zaboravljeni i Tito je slavljen kao osloboditelj od Nijemaca, zaštitnik od Sovjeta i svjetski mirotvorac. Međunacionalni sukobi iz ratnog razdoblja ipak nisu riješeni ni obračuni zaboravljeni, nego samo potisnuti u podsvijest ili odgođeni za poslije. Poslije Titove smrti 1980. godine. Jugoslavija se opet počela raspadati, a posljedice su bile i napad na samostalnu Hrvatsku i Domovinski rat od 1991. do 1995. godine. Ironiju sudbine predstavlja činjenica kako su i u tom ratu na moru ponovno pobijedili hrvatski «ribari» i to snažno naoružanu Jugoslavensku ratnu mornaricu, koja se našla u istoj ulozi kao njemačka Kriegsmarine sredinom 20. stoljeća: bila je prisiljena povući se u svoja izolirana uporišta i tamo dočekati konačnu propast jugoslavenske federacije.
