Nakon smrti danskoga kralja Frederika VII., koji je umro bez potomaka, postavilo se pitanje njegova nasljednika. Novi danski vladar Kristijan IX. iz loze Glücksburga nije bio po volji južnim pokrajinama Schleswigu, Holsteinu i Lauenbergu koje su podupirale mlađu lozu danske kraljevske obitelji, kuću Augustenburg. Iako pod danskom vlašću, one su od davnina pripadale i Svetom Rimskom Carstvu Njemačke Narodnosti i Njemačkoj Konfederaciji te su u razdoblju buđenja nacionalizama u Europi težile priključiti se Velikoj Njemačkoj. Još od kraja napoleonskog razdoblja Danska je neprestano bila u sporu s njemačkim zemljama oko pokrajina Schleswig i Holstein. Početkom 40-ih godina 19. stoljeća pokušavali su danski i njemački nacionalni liberali doći do većeg utjecaja u Schleswigu.
U sklopu Ožujske revolucije 1848. izbio je otvoreni sukob, koji je prerastao u Prvi njemačko-danski rat (1848. – 1850.), poznat i pod nazivom Prvi šlezviški rat. U početku su njemački stanovnici Schleswig- Holsteina imali potporu narodne skupštine, ali radi pritiska drugih europskih velikih sila pruska vojska i savezne čete povukle su se i prepustile ih vlastitoj sudbini. Danska pobjeda kod Idstedta 1850. uništila je sve nade u njemački Schleswig-Holstein. U srpnju 1850. sklopljen je Berlinski mir između Njemačke Konfederacije i Danske. Unatoč tome konačno rješenje glede Schleswig-Holsteina nije postignuto. U studenome 1863. Danska je donijela ustav koji je trebao vrijediti i za Schleswig. Time se nisu više držali sporazuma o miru iz 1851. godine. Novopostavljeni pruski kancelar Otto von Bismarck, s ambicijama ujedinjenja njemačkih zemalja pod Prusijom, želio je iskoristiti tu priliku i riješiti pitanje Schleswiga u njemačku korist. Bismarck je dao Danskoj kratki ultimatum za dokidanje ustava i povećanje autonomije Schleswig-Holsteina. Danska je takav ultimatum očekivano odbila pa su već spremne pruske i austrijske postrojbe početkom veljače 1864. ušle na teritorij Holsteina čime je počeo Drugi njemačko- danski (1864.), odnosno Drugi šlezviški rat.
Naime, lukavi i spretni njemački kancelar Bismarck, zaigravši na austrijsku taštinu kao najveće njemačke sile, uspješno je uvjerio austrijskog cara Franju Josipa ne samo da podupire Prusiju, već da u rat pošalje i vlastitu vojsku. Korpus carske vojske pod zapovjedništvom podmaršala Ludwiga Gablenza sastojao se od četiriju pješačkih i jedne konjaničke brigade sastavljene od 20 bojni, deset eskadrona i 48 topova, sveukupno 25.075 vojnika. Zanimljivo je da su se u sklopu austrijske vojske borili i mnogi hrvatski časnici i vojnici, posebice mornari u ratnoj mornarici u kojoj se istaknuo i budući junak viške bitke, admiral Wilhelm Tegetthoff. Carska pomorska eskadra pod njegovim zapovjedništvom upućena na Sjeverno more sastojala se od dviju fregata s pogonom na vijak: Schwarzenberg s 51 topom i 498 članova posade te Radetzky s 37 topova i 372 člana posade. Pruska vojska sastojala se od 37 bojni, 29 eskadrona i 110 topova s oko 38.400 vojnika koji su tijekom rata još pojačani sa 64 topa i 20.000 vojnika. Vrhovno zapovjedništvo nad prusko-austrijskim snagama preuzeo je pruski maršal grof Friedrich von Wrangel. Nasuprot njima stajala je danska vojska od oko 38.000 vojnika podijeljenih u četiri divizije.
Nastavak čitajte sutra, u subotu 31. siječnja, na portalu VP - magazina za vojnu povijest!
