Viši zapovjednik njemačkih oružanih snaga na Jugoistoku Europe (Oberbefehlshaber Südost) general-pukovnik zrakoplovstva Alexander Löhr u svom izvješću Vrhovnom zapovjedništvu Wehrmachta, sastavljenom odmah po okončanju pothvata „Bijeli II.“ i „Bijeli – Mostar“ (sredina ožujka 1943.), ukazao je na nekoliko temeljnih čimbenika koji su utjecali na nepovoljan ishod navedenih pothvata. Löhr je u svom izvješću posebnu težinu stavio na karakteristike postrojbi koje su bile angažirane u prethodnim pothvatima protiv partizanskih snaga, tako je SS-ovu dragovoljačku gorsku diviziju „Princ Eugen“ i 369. (hrvatsku) pješačku diviziju ocijenio kao sposobne i motivirane postrojbe za borbu protiv partizana te upotrebljive za daljnja protupartizanska borbena djelovanja. Prema Löhru jedini ozbiljni nedostatak navedenih divizija bilo je pomanjkanje borbenog iskustva, budući da su obje divizije došle u područje izvođenja pothvata neposredno uoči samoga početka istoga u siječnju 1943. godine. Ostale angažirane njemačke divizije – 717. i 718. pješačka (posadna) divizija pokazale su se kao potpuno neadekvatne za partizansko ratovanje. Obje divizije bile su popunjene starijim godištima vojnih obveznika te naoružane isključivo zaplijenjenim naoružanjem iz ranijih njemačkih pobjedonosnih pohoda. Navedene posadne divizije imale su minimum prijevoznih sredstava, što im je otežavalo kretanje, a time i izvođenje brze koncentracije, a potom i razvoja postrojbi. Međutim, temeljna namjena tih divizija (717. i 718.), kao što im i stoji u imenu „posadne“ (Besetzung), bila je davanje posada za čuvanje vitalnih objekata na okupiranim područjima, odnosno u skladu s navedenim zadacima prilagođen je i njihov ustroj (statične divizije starijih godišta vojnih obveznika).

Prevaranti imaju novu metodu varanja: “Odmah sam shvatila da je nešto čudno”