Posljednji događaji koje su neki analitičari označili kao „novu mini revoluciju“, definitivno su Ukrajinu zajedno sa Sirijom postavili u status jednoga od najkompleksnijih svjetskih kriznih žarišta. Čini se da se ukupni procesi mogu označiti kao konačan početak kraja prave postkomunističke tranzicije sa svim njezinim elementima: politička tranzicija, socijalna i gospodarska tranzicija te državna tranzicija koja dovodi (ili je dovela) u pitanje ukrajinsku teritorijalnu državu u dosadašnjem obliku. Naravno, u tom kontekstu presudno je da je utjecaj inozemnih subjekata i dosada igrao bitnu ulogu u ukrajinskim procesima, a još važniju igrat će u budućnosti. Dosadašnji uvidi teorija transformacije i teorija sukoba još+ su jednom dobili empirijsku potvrdu. Duboko nagomilani višestruki kompleksni strukturni problemi, taloženi u Ukrajini od stjecanja neovisnosti 1991., trebali su tek neposredan povod i akciju socijalnih i političkih aktera za početak pobune naroda protiv vlasti, političko i državno nasilje, društveno raslojavanje, daljnje usložnjavanje političke, socijalne, gospodarske i sigurnosne situacije. Ukupno, ukrajinska kriza dosegla je točku iz koje, čini se, nema povratka na staro. Unutarnji ukrajinski sukobi te sučeljavanja i utjecaji velikih sila kojima je Ukrajina u fokusu strateških interesa nisu pojedinačni ili skupni događaji, već višedesetljetni proces koji je dosegao prijelomnu točku. Za dublje razumijevanje ukrajinsku krizu potrebno je raščlaniti na dvije razine: unutarukrajinsku i međunarodnu razinu prema kojoj je Ukrajina strateški interes i Zapada i Ruske Federacije.
Nastavak teksta pročitajte u novom broju VP - magazina za vojnu povijest!
